Današnja Božja riječ vodi nas razmišljanju o ustrajnoj molitvi. U prvom čitanju vidimo Mojsija koji, uzdignutih ruku prema nebu, moli za svoj narod dok se Izraelci bore protiv neprijatelja. Kad mu ruke klonu, neprijatelj nadjačava. Kad mu ruke ostaju podignute, izraelski narod pobjeđuje. Snaga vojske manja je od snage molitve.

Evanđelist Luka donosi Isusovu prispodobu o upornoj udovici i nepravednom sudcu. Za prve kršćane primjer siromašne uporne udovice bio je jako važan jer je bio opomena da ne padnu u iskušenje bezvoljnosti i beznađa, s jedne strane, te poziv na upornost i ustrajnost u nastojanju
oko izgradnje pravednijeg svijeta već ovdje na zemlji, s druge strane. Isus završava pitanjem koje odzvanja u našim srcima:

„Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18, 8)

To pitanje pogađa i nas danas, na Misijsku nedjelju.

Crkva nas podsjeća da je poslanje svake zajednice i svakog krštenika širiti vjeru riječju, djelima i molitvom. Znamo da svaka pomoć, a to ističe i današnji psalam, dolazi od Boga.

Umjesto da mislimo kako nas je Bog zaboravio ili nas ne želi poslušati i uslišiti, potrebno nam je zapitati se: „Znamo li moliti? Znamo li što je molitva?“ Molitva podrazumijeva odgovornost i ispravno poimanje našeg odnosa prema Bogu, isključujući svako trgovačko ponašanje.

Kako će svijet upoznati Krista ako se naša molitva umori, ako naše ruke klonu poput Mojsijevih?

Misija Crkve nije prvenstveno ljudski projekt, nego Božje djelo.

Bez molitve sav naš trud ostaje krhak. Molitva otvara vrata Duhu Svetomu da djeluje.

Naši misionari širom svijeta često svjedoče da je njihova prva snaga molitva zajednice koja ih prati. Mi ovdje možemo pridonijeti rastu Crkve jednako stvarno kao i oni koji naviještaju evanđelje u misijskim krajevima širom svijeta. Jedan hrvatski misionar u Zambiji znao je reći: „Kad mi je bilo najteže, osjećao sam da netko za mene moli i to me podizalo.“

Drugi, u Tanzaniji, svjedočio je kako su ga mnogi pitali zašto se uopće vratio u misije nakon što je bio bolestan. Odgovorio je:

Vratio sam se jer znam da sam ljudima potreban i da za mene mole.

Mojsije nije u molitvi držao ruke sam. Tu su bili Aron i Hur koji su ga podupirali. To je slika Crkve.

Nijedan kršćanin, nijedan misionar, ne ide u svijet sam, nego ga zajednica podržava. Mnoge sestre misionarke svjedoče kako se često osjećaju umorno, osobito kad rade s djecom koja nemaju ni osnovnih uvjeta za život. Ali onda dobiju pismo i pomoć iz Hrvatske s nekoliko riječi ohrabrenja i kažu: „To nam daje snagu da nastavimo.“

To je ono kad jedni drugima pridržavamo ruke molitvom i djelima ljubavi. Svi smo povezani.

Danas kad molimo i darujemo za misije, činimo upravo to, pridržavamo ruke jedni drugima da vjera ne oslabi.

Da si mene zvao u pomoć, pomaknuo bi kamen!

Jedan dječak htio je pomaknuti kamen, ali nije mogao. Rekao je svom ocu da je sve učinio kako bi ga pomaknuo. Otac mu je odgovorio: „Nisi sve učinio, mene nisi zvao u pomoć. Da si mene zvao u pomoć, pomaknuo bi kamen.“

Današnja Božja riječ želi u nama probuditi nadu u pravednost koja nije samo od ovoga svijeta, u pobjedu malenih, siromašnih i obespravljenih. Komu povjeriti svoju pravednu stvar ako ne Bogu koji u srcu nosi upravo one slabe u današnjem svijetu?

Povjerimo, posebno u ovoj Jubilejskoj godini, svoje nade i planove Bogu i od Njega zatražimo pomoć. Neka nas Božja riječ ohrabri. Krist ne traži savršene rezultate, nego molitvu i povjerenje u Njega.

Zato i pita: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ To ovisi o nama. Neka naša molitva, poput Mojsijevih ruku, ostane uzdignuta. Neka naša ustrajnost bude poput udovice iz Evanđelja. I neka naš život bude misijska zauzetost ondje kamo nas Bog šalje.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Mate Gašparovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.