Nezaobilazna je riječ i tema u ovoj, jubilejskoj godini NADA. Blagopokojni papa Franjo, koji je proglasio jubilejsku godinu, poziva sve vjernike da budu glasnici i hodočasnici nade. U tom duhu papa je naslovio i svoju poruku za Svjetski dan misija – Misijsku nedjelju: „Misionari nade među narodima“.

Papa nas želi podsjetiti na našu temeljnu zadaću, a to je evangelizacija. Zatim nas želi podsjetiti na smisao našeg života te obnoviti u nama uspavan žar za vlastitim spasenjem i spasenjem svakog čovjeka. Ili prerečeno u pitanje:

Što bi značila Kristova žrtva na križu bez spasenja svijeta i što bi značio naš život bez uskrsnuća na život vječni?

U tom duhu ne možemo se ne pitati koliko smo uopće svjesni da smo hodočasnici i misionari nade te na koji način to pokazujemo. Nada je jedna od tri teološke kreposti i kao takvu možemo ju razumjeti samo u kontekstu druge dvije teološke krjeposti – vjere i ljubavi.

Salomonovi Otoci / Foto: missioHR

Nada nije nešto što je isključivo usmjereno prema budućnosti i vječnom životu. Ona nas potiče da podignemo pogled od ovozemaljske stvarnosti prema nebu, od materijalne i tjelesne prema duhovnoj i transcendentnoj stvarnosti, od čovjeka prema Bogu.

Samo onaj tko vjeruje u Božje kraljevstvo na nebu nalazi smisao da ga izgrađuje i ovdje na zemlji.

A može li ga se izgrađivati bez vjere, nade i ljubavi, koje su u temelju tog kraljevstva?

Izgradnja života i svijeta bez vjere, nade i ljubavi izgradnja je hrama ljudske sebičnosti, koja vodi u vlastitu dezintegraciju, u vlastitu smrt, u smrt svega stvorenoga, jer ljudski interes bez vjere, nade i ljubavi pokopava osnovnu Božju zamisao, u kojoj se svaki pojedinac izgrađuje i ostvaruje samo u služenju zajednici, a posebno najpotrebitijima.

Umirati poput pšenična zrna put je evanđeoske ljubavi, koja obvezuje svakog člana Crkve.

Fra Ivica u Zambiji / Foto: missioHR

Izgaranje, izgradnja i na kraju umiranje poput Krista za Crkvu najplodonosniji je put evangelizacije, čime Crkva pokazuje svoje pravo lice, a njezino najljepše lice svetost je njezinih članova. Takova lica Crkve nema bez svakodnevna prelaska iz smrti u život. (Usp. Iv 3, 14.)

A iz smrti u život prelazimo kada god smo svjesni svoje slabosti i grješnosti, kada god ulažemo u sebe da bismo bili od koristi braći i sestrama, kada god izgrađujemo pravedniji i bolji svijet, kada god se borimo protiv nasilja, ugnjetavanja i različitih zloupotreba, kada god hranimo svoju dušu molitvom i sakramentima, kada god činimo milosrdna djela ljubavi: gladna nahraniti, žedna napojiti, bolesna i utamničena pohoditi… (Usp. Mt 25, 35 – 46.) Na taj način ispunjavamo Kristovu zapovijed:

„Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ (Mt 25, 40.)

Prelaženje iz smrti u život trajno je izgrađivanje sklada svih stvorenja međusobno sa svojim Stvoriteljem. A tog sklada nema bez svijesti svakog čovjeka da je on sam stvorenje, a da su drugi ljudi, priroda i sve stvoreno njegova šansa na putu stvaranja kraljevstva nebeskoga ovdje na zemlji, koje je predokus onoga nebeskoga.

Hodočasnici i misionari nade, kakve nas je želio blagopokojni papa Franjo, možemo biti ako smo uistinu spremni prelaziti iz smrti u život. Ako smo spremni na svakodnevno i trajno obraćenje, da bismo se u svakoj životnoj situaciji suobličavali Kristu Gospodinu. Jer jedino je on naša nada, u njemu se ogleda naša vjera, on je mjera naše ljubavi.

Don Danko Litrić u Ruandi / Foto: missioHR

Naši misionari istinski su hodočasnici i misionari nade, jer su iz vjere pošli po svem svijetu propovijedati radosnu vijest te umirući sebi dijeliti i svjedočiti ljubav Božju.

Svjetski dan misija prigoda je svima nama da obnovimo i izgrađujemo svijest da smo hodočasnici nade, koji su spremni nesebično podržavati misijsku djelatnost Crkve, a koja ima samo jedan cilj: spasenje svakog čovjeka.