„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7:45.
Puno je hodočasničkih mjesta na svijetu i mnoga nisam posjetila, a vjerojatno i ne budem. Znam da mnogi sanjaju o tim nekim mjestima…i slušaju priče, gledaju fotografije…neki su vjerojatno i tužni jer znaju da si ne mogu priuštiti put.
Tako sam radi nemogućnosti odlaska na jedno hodočašće izvan Zagreba odlučila osmisliti svoje hodočašće i otići na način kako još nisam. Pješice, iz mojeg doma do crkve svetog Petra u Zagrebu. Nije to neka ekstremna udaljenost, ali trebalo je donijeti odluku i krenuti. Kad sam rekla mojima doma, komentirali su da ćemo ići zajedno autom. Ali ne, nije to to i u obzir dolazi jedino da idem pješice. Tako sam odlučila, tako sam i napravila.
Bilo mi je lijepo sa samom sobom, i Bogom
I bilo mi je lijepo sa samom sobom, i Bogom. Napričali smo se. Puno toga sam Mu ispričala i sve je čuo, i radosti i žalosti i frustracije i inspiracije…nije da to već i sam nije znao, ali eto…čuo je još jednom. Više puta.
I ove godine napravila sam isto. Pješice krenula na moje hodočašće.
Putem sam molila krunicu…na svetoj misi bila u crkvi sv. Jeronima u Maksimirskoj, pomolila se u crkvi sv. Petra u Vlaškoj – kod kipa svete Male Terezije – moje omiljene svetice.
Sveta Mala Terezija zaštitnica je misija, a nikada nije bila u misijama. To je ta Božja logika koja je meni nevjerojatna. Baš kao što ove riječi izgovaram ja – Vlatka koja inače imam govornu manu i mucam. No, kao što rekoh…to je ta Božja logika…
Bogu sam prepustila svoje korake i znam da me vodi. Prepoznajem Ga u svakodnevici koju živim. To ne znači da nemam želju posjetiti još mnoga mjesta, ali nisam opterećena time ako to nikada ne bude moguće. Ne tražim senzacije u dalekim mjestima.
Bog se ne skriva u velikim svetištima i masama ljudi
Kad ljudi idu na hodočašće, često na društvenim mrežama podijele fotografije. Ja vam preko radija ne mogu podijeliti fotografije, ali mogu podijeliti svoj doživljaj s vama…i reći da se Bog stvarno ne skriva u velikim svetištima i masama ljudi. On je i na pločniku, i na semaforu, i u tišini kad hodaš sam. To sam živo iskusila tijekom ovih hodočašća koje sama sebi osmislim.
I zato, ako ste ikad pomislili da nešto ne možete – možda ipak možete. Samo na svoj način. Ja sam hodala. I idem i dalje.
Ne mora to biti ništa veliko ni spektakularno. Dovoljno je samo da je iskreno jer nekako sam sigurna da Bog ne traži udaljenosti. On samo želi naše otvoreno srce, a to srce možemo ponijeti bilo kamo. Važno je samo imati udobnu obuću i srce puno riječi tako da se do sita možete napričati jer Bog nas uvijek čeka – upravo tamo gdje jesmo.
Sretan i blagoslovljen put svima koji ćete krenuti…