Slavimo danas svetkovinu kojom ispovijedamo istinu vjere, a ne neki događaj koji se zbio u povijesti spasenja. Istina vjere o Presvetom Trojstvu oblikovala se kao nauk Katoličke Crkve u njezinoj povijesti borbe s raznim krivovjerjima. Krivovjerje koje je pokrenuo Arije nijekalo je Kristovo božanstvo. To je krivovjerje bilo jedno od najtrajnijih tijekom povijesti Crkve.

Arijanizam i druga krivovjerja poticala su crkvene oce u jasnom definiranju vjere Crkve koja se konačno uobličila u Vjerovanju koje nazivamo Nicejsko-carigradskim. To Vjerovanje molit ćemo i danas nakon ove homilije i u njemu izricati istine vjere, a među njima i istinu vjere koju danas slavimo.

Istina o jedinstvu i Trojstvu Oca, Sina i Duha Svetoga bila je presudna u izricanju smrtne kazne Isusu dok je bio pred farizejskim sucima i vijećnicima Velikog vijeća. On je govorio kako su on i Otac jedno. To je bio razlog smrtne presude jer je „pohulio“ nazvavši sebe Sinom Božjim.

On je govorio kako su on i Otac jedno.

Istina o Presvetom Trojstvu Kristu bila je toliko vrijedna da je za nju bio spreman dati život. Za istinu vjere o Presvetom Trojstvu mnogi su kršćani dali svoje živote i poput Krista umrli vjerujući da su Otac, Sin i Duh Sveti jedan Bog u tri božanske osobe.

A koliko su nama danas vrijedne istine naše vjere? Prestaju li istine vjere vrijediti samo zbog toga što ih ne razumijemo ili ih teško objašnjavamo?

Kad se nađemo pred nekim istinama naše vjere koje ne razumijemo, mi se kršćani suvremenog doba ponašamo u najmanju ruku smiješno. Jednostavno ih odbacimo ili se ne želimo baviti njima. Čini nam se nepotrebnim gubiti na njih vrijeme i snage svog života. Izgledaju previše nejasno, a objašnjenja su komplicirana.

Izgleda nam shvatljivo kad se netko brine o tome što će jesti, piti ili u što će se obući. Brinuti se za svoje zdravlje izgleda nam sasvim razumljivo, kao i to da ćemo potražiti pomoć stručnjaka ako se u našem tijelu događaju nepoznate, nejasne i nama neshvatljive stvari i pojave. Uzbudili bismo se i postali ljuti na liječnika koji bi nam rekao kako je svejedno uzmemo li aspirin ili neki otrov. Pobjegli bismo od takvoga glavom bez obzira i drugima preporučili da mu ne idu.

Jednako tako bismo se ponašali i kad bismo nekoga pitali za put do nekog mjesta, a on nam rekao kako je svejedno jer je Zemlja okrugla, pa ako krenemo na bilo koju stranu, jednom ćemo doći na ono mjesto na koje želimo. Takvi odgovori nas ne bi zadovoljili pa bimo brzo potražili savjet nekog drugog ili pogledali u kartu.

Misliti da nam nije važno razumjeti istine naše vjere i da nije važno shvatiti božanski život i dokučiti, barem koliko možemo, do spoznaje Boga, jednako je smiješno i neozbiljno kao i krenuti na put oko svijeta da bismo stigli u susjedno selo. Misliti da je važno samo ono što se može izmjeriti, vidjeti, čuti i okusiti bilo bi ozbiljno zanemarivanje naših ljudskih moći i kvaliteta.

Istine naše vjere nisu nevažne i irelevantne samo zbog toga jer su teško razumljive i objašnjive. One i nama danas trebaju biti poziv na dublje proučavanje naše vjere i vjerovanja Crkve. One su nama, katolicima današnjeg svijeta, od životne vrijednosti.

Ako ne vjerujemo u Kristovo božanstvo, što to onda primamo u pričesti?

Ako ne vjerujemo u Silu Duha Božjega, koga smo to onda primili u sakramentu potvrde?

Ako ne vjerujemo u Boga Oca, ne idemo li slijepi kroz svijet koji je on za nas stvorio?

Ako u sebi ne promatramo djelovanje božanskih osoba, čija smo slika, zar time ne degradiramo sebe i svoju ljudskost na nižu razinu života i življenja?

Istina jest da Boga i Presveto Trojstvo ne možemo nikada shvatiti u potpunosti, no bilo bi glupo i sasvim neodgovorno prema nama samima kad bismo odustali od traženja odgovora samo zato jer su pitanja postavljena na prilično kompliciran način. Nije nam moguće pronaći rješenje i shvatiti u trenu tajne vjere koje su se brusile stoljećima.

No, promatrajući sebe i svijet oko sebe, možemo barem naslutiti ono o čemu je Krist govorio i propovijedao i zbog čega je, konačno, objavljujući istinu o Presvetom Trojstvu, podnio muku križa.

Matematika vjere

Na koncu, sjetimo se jednadžbi koje smo znali rješavati u školi. Na početku bi se čudili i pitali tko to može riješiti. Čak je i postupak znao trajati prilično dugo i opširno. Rezultati bi na kraju bili prilično jednostavni. Obično je rješenje bilo jedan ili dva ili neki drugi sasvim jednostavan broj.

Izgleda kompliciran, velik i nerazumljiv, a ipak, na kraju, on je jedan Trojstveni Bog

I s Bogom je tako. Izgleda kompliciran, velik i nerazumljiv, a ipak, na kraju, on je jedan Trojstveni Bog, nama objavljen na vrlo jednostavan način u Isusu Kristu koji je postao čovjekom, u Bogu Ocu koji je sve stvorio i u Duhu Svetom koji nas, mada smo različiti, sve okuplja i od nas čini jedno.

Tako je i s tajnama naše vjere. Izgledaju komplicirano kad ih prvi put pogledamo, no ako znamo postupak i ako smo dovoljno uporni i pažljivi prilikom rješavanja, rješenje se pokaže na kraju prilično jednostavnim.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Đurice Pardona prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.