Dragi svi, nakon puno godina rada, došlo je vrijeme da podijelim s vama svoju priču i svoj put.

Tema Domovinskog rata nije se obrađivala

Sve je započelo još tijekom fakulteta, kada sam krenuo s intenzivnijim istraživanjem Domovinskog rata. Činjenica je bila da o tom razdoblju povijesti nisam znao gotovo ništa, a akademsko obrazovanje nije puno pomoglo. Jednostavno, tema Domovinskog rata, nije se obrađivala. U mojoj bližoj obitelji nitko nije bio sudionik rata i, osim šturih informacija, sve ostalo bilo mi je nedokučivo.

O tom razdoblju povijesti nisam znao gotovo ništa.

Borna Marinić / Foto: Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat

Kako je krenulo istraživanje, krenuo sam raditi i objave, da bi informacije dijelio i s drugima koje zanima, a do njih ne mogu doći. Sve je s mog osobnog profila preraslo na ovu stranicu. Interes javnosti je postao velik i u stvarno kratkom roku ovdje se skupilo na desetke tisuća ljudi.

Za jednog mladog studenta, brzo sam dobio predivne prilike na kojima ću zauvijek biti zahvalan.

Svakim novim istraživanjem dolazio bi (i tako je još uvijek) do novih informacija, popravljao sam one netočne, tražio dokumente i svjedočanstva sudionika. Za jednog mladog studenta, brzo sam dobio predivne prilike na kojima ću zauvijek biti zahvalan – angažman u TV Kalendaru i angažman u Hrvatskom povijesnom muzeju.

Od idealnog posla do „sutra više ne moraš dolaziti“

Za mene je TV Kalendar bio sve, alfa i omega, san svih snova, ispunjenje svih mojih želja. Iako sam radio na ugovor o djelu, iz mjeseca u mjesec, čvrsto sam vjerovao da ću uskoro dobiti ugovor o radu na neko duže ili neodređeno razdoblje.

Upravo sam se oženio, a supruga i ja živjeli smo kao mladi par u podstanarskom stanu.

No jedan dan – dobio sam informaciju da od sutra više ne moram dolaziti jer se radi reorganizacija, pokušava se uštedjeti i otkazuju se svi koji su tu na ugovor od mjeseca do mjesec.

Borna Marinić / Foto: MORH / T. Brandt

Za mene, to je bilo potonuće. Upravo sam se oženio, a supruga i ja živjeli smo kao mladi par u podstanarskom stanu. Oboje tek nakon završenih fakulteta. Srećom, ona je ubrzo počela raditi, a kako se kod mene nije ništa događalo radila je 3 posla. Ujutro bi odlazila u 6 i vraćala se u 20, a radila je sve dane osim nedjelje.

Pritisci su dolazili od svih, osim od moje žene…

Krenuli su pritisci s raznih strana – moraš se zaposliti bilo gdje, promijeni struku, moraš uzdržavati obitelj… Pritisci su dolazili od svih, osim od moje žene koja je rekla da sve što moram je nastaviti predano raditi to što sam radio, besplatno i bez ikakve plaće i da će se nešto dogoditi.

Imala je ludu vjeru da se trud i požrtvovnost uvijek isplate. I tako je bilo, ona je radila – za novac, a ja sam radio – za ulog.

Čvrsta vjera da je to dugotrajan ulog

I doista se dogodilo, nakon 6 mjeseci, dobio sam poziv i ponudu da radim na prvim dokumentarnim filmovima od čovjeka koji mi dužan nije bio ništa, s kojim nisam imao nikakve poveznice, a koji me angažirao samo temeljem toga što sam do tada radio. Prve scenarije napisao sam na starom kuhinjskom stolu u iznajmljenoj garsonijeri.

Gotovo sve što bih zaradio, trošio sam na održavanje portala, kreiranje sadržaja, pisanje…

Napokon su došli i neki konkretni novci, pa sam imao sredstva za knjige, putne troškove i tehniku, a i napokon sam uspio platiti izradu web stranice i podići portal kako bi pisao članke. Sljedeće 2 godine, gotovo sve što bih zaradio, trošio sam na održavanje portala, kreiranje sadržaja, pisanje, literaturu, putne troškove. No, s ovim financijama sve je bilo lakše.

Ipak, od svog rada htio sam početi i normalno živjeti, pa sam zajedno sa suprugom gledao što napraviti da imam neki konstantan izvor prihoda i da ne ovisim od projekta do projekta. Tada smo odlučili napraviti kolekciju majica čija prodaja bi nam tu konstantu omogućila.

Što napraviti da imam neki konstantan izvor prihoda?

Svu, ali apsolutno svu ušteđevinu uložili smo u otvaranje tvrtke, nabavu i tisak majica, angažiranje računovodstva i drugih potrebnih birokratskih i administrativnih stvari i pokretanje webshopa.

Prva knjiga Specijalna jedinica policije Osa u Domovinskom ratu / Foto: Borna Marinić (Facebook)

Na svim računima jedan dan, u podstanarskom stanu i s jednogodišnjim djetetom imali smo 0,00 kn. Ali smo čvrsto vjerovali da je to ulog i da će nam ta prodaja donijeti tu konstantu. I Bogu hvala na odvažnosti u tim trenutcima jer tako je i bilo.

Želja za snimanjem podcasta

Tijekom snimanja dokumentarnih filmova shvatio sam da sugovornika snimamo po sat, dva, tri, a iskoristimo svega par minuta sadržaja i to je bila ogromna šteta. Tada se prvi put u meni rodila želja za formom podcasta – gdje ću u opuštenijoj formi, bez vremenskog ograničenja skupljati i s javnosti dijeliti svjedočanstva izravnih i iskrenih sudionika Domovinskog rata.

Tada se prvi put u meni rodila želja za formom podcasta.

Borna Marinić i Ante Čokolić / Foto: Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat

I krenuo sam – opet malo glavom kroz zid i ne baš potpuno svjestan koliko produkcija zapravo košta i o kojim ciframa se radi. Podcasti su se tako snimali malo po malo, kako skupim sredstva za snimanje, tako snimim. Opet se dogodio ogroman interes javnosti i, iako nisam bio redovit, skupio se velik broj pratitelja na YouTube kanalu.

Krenuo sam – opet malo glavom kroz zid…

To je, malo po malo, otvorilo priliku da se tvrtke, obrti, poduzetnici i lokalna samouprava reklamiraju kroz podcast te da i on generira financijska sredstva.

Napokon sam od svog rada mogao početi živjeti

S vremenom je došao angažman na HKR-u, na nekim drugim projektima poput Vukovarskog vodotornja, kreiranju brošura i pisanju monografija i napokon sam od svog rada mogao početi živjeti.

S vremenom je došao angažman na HKR-u.

Danas sam sretan i ponosan što mogu reći da zahvaljujući svim angažmanima, uslugama promidžbe na podcastu, radu portala i prodaji majica nemam brige oko toga kako ću financirati sve projekte, ali i što mogu reći da od svog rada mogu zajedno sa svojom obitelji stvarno lijepo živjeti, uživati i što mi nikada ne mora pasti na pamet da bi htio otići živjeti bilo gdje dalje na svijetu.

Borna Marinić i Snježana Kirinić Grubić / Foto: Privatna arhiva

Još sam sretniji što to sve radim potpuno neovisan, od politike, od događanja u svijetu, od mišljenja bilo koga. Sretan sam i što mogu puniti državni proračun, što smo kroz firmu otvorili radna mjesta za druge ljude, što angažiramo suradnike koji također imaju priliku zaraditi i živjeti od svog rada.

I što mogu reći da od svog rada mogu zajedno sa svojom obitelji stvarno lijepo živjeti.

Možda bi bilo prikladnije da kukam i od sebe radim žrtvu, ali nema šanse. Pa sve što imamo, supruga i ja sami smo si kreirali. Radije želim da pružamo primjer svim mladim ljudima kako se može – imati djecu, obitelj, stvoriti posao i život od nule, putovati, obrazovati se i biti sretan.

Samo moraš puno raditi i imati pouzdanja i vjere.

I to sve bez da imaš vezu, poguranac ili člansku iskaznicu. Samo moraš puno raditi i imati pouzdanja i vjere. U mom radu ima grešaka i bilo bi čudno da ih nema i da govorim da ih nema, ali nema mrlja. I to je moja najveća pobjeda.

Borna Marinić urednik je emisije „Domoljubne minute” koja se emitira svakoga dana u 14:30 te posebnog izdanja nedjeljom u 20 sati „Domoljubne minute – događaj tjedna“.