Ovako je s. Lucija dos Santos opisala prvo ukazanje Blažene Djevice Marije u Fatimi, 13. svibnja 1917. godine.
Dok sam se s Jacintom i Franjom igrala na brežuljku iznad Cova da Irije, podižući zidić oko šumarka, zapazismo, najednom, neku vrstu bljeska.
– Bolje da krenem kući – rekoh im – Sijeva, dolazi nevrijeme.
– Idemo, idemo! – odgovoriše.
Odmah smo se počeli spuštati niz padinu goneći ovce prema cesti. Prispjevši negdje na sredinu padine, u blizinu jedne visoke česmine, vidjesmo drugi bljesak. Napravivši nekoliko koraka dalje, opazismo na jednoj česmini Gospodu, obučenu u bjelinu, sjajniju od sunca, koja je odražavala svjetlost blistaviju nego što to može posuda od kristala, puna najbistrije vode, prožeta žarkim suncem.
Zastadosmo, presenećeni pojavom. Bili smo tako blizu da smo se nalazili u krugu svjetla što ga je rasipavala i koje je nju okruživalo, najviše oko metar i pol udaljenosti.
Tada Gospa reče:
⁃ Ne bojte se, neću vam učiniti nikakvo zlo!
– Odakle si ti? – zapitah je.
– Dolazim iz Neba.
– I, što hoćeš od mene?
– Došla sam zahtijevati od vas da u šest mjeseci uzastopce, svakoga trinaestoga dana u mjesecu, dolazite ovamo u isto ovo vrijeme. Onda ću vam kazati tko sam i što hoću. A onda ću se ovamo vratiti i sedmi put.
– A hoću li ja doći u Nebo?
– Da
– A Jacinta?
– I ona.
– A Franjo? I on, ali mora izmoliti svoju krunicu.
Tada se sjetim da zapitam za sudbinu dviju djevojaka koje su nedavno umrle, Bile su to moje prijateljice i dolazile su u našu kuću da od moje starije sestre nauče tkati.
– Marija das Neves, je li ona već u Nebu?
– Jest, ondje je! (Čini mi se da joj je bilo oko 16 godina.)
-A Amelija?
– Ostat će u čistilištu do svršetka svijeta! (Čini mi se da joj je bilo između 18 i 20 godina.)
Lucija dos Santos, Franjo i Jacinta Marto / Foto: Wikipedia
– Hoćete li prikazati Bogu sva trpljenja koja vam pošalje kao zadovoljštinu za grijehe kojima je Bog izvrijeđan i kao molitvu za obraćenje grešnika?
– Da, hoćemo!
– Dobro. Mnogo ćete trpjeti, ali će vas milost Božja jačati.
Dok je izgovarala posljednje riječi („milost Božja“), raširila je prvi put ruke, nakon čega se prema nama prosu val svjetla koje je iz nje prosijevalo i tako nam duboko prodiralo u dušu, da smo sebe vidjeli u Bogu, koji je bio to svjetlo, i vidjeli jasnije nego da smo se promatrali u najoštrijem ogledalu.
Tada, snagom unutarnjeg poriva, koja nam je također darovana, padosmo na koljena i počesmo srdačno ponavljati: „Presveto Trojstvo, ja ti se klanjam! Bože moj, Bože moj, ljubim Te u Presvetom Sakramentu!“
Kad su ti prvi trenuci prošli, Gospa nadoda:
Molite krunicu svaki dan da biste izmolili mir svijetu i svršetak rata!
Tada se vedro uzdigla, krenula u smjeru Istoka i nestala u beskrajnoj daljini. Svjetlost koja ju je okruživala kao da je probijala put prema zvijezdama, a to je bilo razlogom da smo se koji put izražavali, kako smo vidjeli Nebo da se otvara.
Čini mi se da sam već rekla u spisu o Jacinti ili u nekom pismu da se mi nismo prestrašili Gospe nego nevremena za koje smo povjerovali da dolazi.
Htjeli smo pobjeći od oluje.
Gospina ukazanja nisu nas prestrašila nego iznenadila, to da!
Kad su me pitali, da li me bilo strah, a ja odgovarala da jest, to se odnosilo na strah od nevremena, od njega smo htjeli pobjeći, jer smo za sijevanje znali samo onda kad bi grmilo.
Bljesak zapravo nije bila munja nego svjetlo koje se približavalo. Videći to svjetlo kako se približava, mi smo koji put kazali da smo vidjeli Gospu kako dolazi.
Zapravo, mi smo raspoznavali Gospu tek onda kad se ona spustila na česminu. Izbjegavajući odgovore i ne znajući se točno izraziti, izjašnjavali smo se koji put da smo je vidjeli kako dolazi, a drugi put da je nismo vidjeli u dolasku. U prvom slučaju radilo se o približavanju svjetla, u drugom o viđenju Djevice kad se pojavila na česmini.
Izvor: Yves Ivonides, Fatima. Da ili ne?, Veritas, Zagreb, 2008.