Dr. sc. Leali Osmančević, s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Argumentima HKR-a istaknula je da mladi danas ipak pokazuju manjak dubine u svom izražavanju što posljedično utječe na njihovu sposobnost dubljeg razmišljanja i analize o jednoj te istoj temi bez da se prijeđe na neku novu.

„U odnosu na prošle generacije razlika je uočena u području načina stjecanja vještina koje su onda najviše povezane uz komunikaciju, jer su prošle generacije imale razvijenije komunikacijske vještine jer su više i čitale.

Prošle generacije imale su razvijenije komunikacijske vještine.

Danas se to promijenilo i digitalno doba je unijelo čitav niz promjena, osobito s tim predznakom digitalan, pa onda govorimo i o digitalnim mozgovima koji se razvijaju, o digitalnoj demenciji koja je uvjetovana prekomjernom izloženošću ekranima.

Tako da razlike jesu primjetne i nekako je danas možda više nego ikad jako vrijedno razumjeti generacijske različitosti i pokušati djelovati u skladu s njima; ne ih nužno mijenjati ili uspoređivati s prošlim generacijama nego pokušati naći strategije kako se u sadašnjem trenutku i sadašnjim okolnostima suočiti s izazovima koje je digitalno doba donijelo.“

Mala knjižnica Klinča Selo

Govoreći o tome kako potaknuti djecu na razgovor i bogatije izražavanje, Nikola Kuzmičić, vjeroučitelj i katolički pisac, istaknuo je da je nepotrebno ili prerano govoriti o načinu na koji će se djeca izraziti ako im nismo darovali nešto što bi im pomoglo da bi se mogli izraziti.

„Osobno smatram da hrvatski školski sustav ovakav kakav jest da je problematičan zato što mi već od male djece očekujemo da oni nešto komuniciraju i izražavaju, zaključuju, oprostite mi što ću to reći, debatiraju, a ne dajemo im sadržaje o kojima će govoriti.

Potrebno je odgajati djecu od osnova i malih stvari, da mogu primati sadržaje i promišljaju o njima.

I zato mi se čini da se treba vratiti na postavke i početi djecu odgajati, odgajati od osnova, odgajati od malih stvari, odgajati ih da primaju, odgajati ih da gledaju stvari iz različitih kutova, odgajati ih da mogu jednoga dana promišljati ono što su dobili, a ne od njih odmah očekivati da se izražavaju ili ih, kao da smo mi djeca, pretjerano uvažavati nesukladno njihovoj dobi.

Neka dijete u djetinjstvu bude dijete koje tepa, dijete koje zamuckuje, koje puže, da bi jednog dana moglo govoriti, hodati, ići naprijed. I zato mi se čini da treba poštovati njihovu dob jer sve drugo je nasilje nad djecom.

Bitno je djeci pričati priče kojima ne samo da će povećavati svoj vokabular, nego priče koje će probuditi maštu, probuditi i duhovni unutarnji svijet.

Živimo u vremenu koje je doista blagoslovljeno i što se tiče komunikacije i što se tiče načina primanja stvari, ali i izražavanja, samo trebamo djelovati u skladu s dječjoj dobi i ne ih tjerati da daju ono što nisu primili.“

Spisateljica i suradnica HKR-a Sonja Tomić naglasila je da pričanjem priča djeci postižemo to da čitanje bude zanimljivo.

„Pogotovo ako u priči ima još i malih dijaloga. Ako još roditelj je takav da zna nešto još malo i odglumit koji put dječji glas, koji put da zna, ako je riječ o psu, da zna reći „vau, vau“  ili ako je mačka da zna oponašati, da se zna i našaliti i nasmijati. I to će onda dijete sa zanimljivošću sasvim sigurno slušati.“

Dr. sc. Osmančević istaknula je i da postoje uspješni primjeri i programi koji su pokazali dobre rezultate u poboljšanju komunikacijskih vještina kod djece i mladih.

„Najčešće su to različite radionice kritičkog čitanja i kreativnog pisanja.

Radionice vezane uz javni nastup i jasno izražavanje, radionice aktivnog slušanja u području nenasilne komunikacije za razvijanje empatije i slično, pokazuju dobre rezultate.

Ono što se također pokazalo uspješno su različiti debatni klubovi u kojima djeca bez ekrana, bez digitalnih uređaja i bez mobitela rade, izgrađuju, osnažuju svoje vještine kritičkog razmišljanja,  ali i vještine rasprave i zdrave argumentacije.“