Čovjek je, draga braćo i sestre, zahvaljujući Božjem daru, razumno biće.

Jedino je stvorenje koje nadilazi samoga sebe. U sebi ima razumnu dušu te je po svojem duhu sličan dobrome Bogu koji mu je darovao svijest i slobodu.

Primivši dostojanstvo djeteta Božjega, čovjek stvara, misli, govori, zapisuje svoje misli u pojmovima i rečenicama, i nerijetko u cijelim pripovijestima i romanima. On tako zasigurno čini ovaj svijet zanimljivijim i ljepšim, ali istovremeno često uvjetuje sebe samoga, svoje bližnje, a zatim i društvo i svijet u kojem živi.

Današnja čitanja su između ostaloga izričito usmjerena k čovjekovoj sposobnosti promatranja i analiziranja svijeta u kojem živi, da ga prosuđuje i konačno da izgovara svoje prosudbe u konkretnim riječima. Iz iskustva znamo kako riječi itekako imaju svoju ogromnu snagu.

One utječu na naše ponašanje, na naše izbore, na naše stavove i stavove osoba oko nas. Izgovorene javno i/ili napisane trajno, koliko god mi toga nismo svjesni, uvjetuju budućnost.

Riječi mogu spasiti život ili ga uništiti.

Mi to ne uviđamo kad se ne tiče naših života.

Olako izbacujemo iz sebe teške fraze, floskule ili čak sustavna razmišljanja, dajemo savjete ili podilazeće pohvale i ulizivačke rečenice, a ne izostanu ni one očito zlonamjerne, vulgarne ili svetogrdne riječi kao i razne uvrede. No, iako čovjek vrlo lakomisleno jednom tek tako izgovori – vjera nas uči da će jednom morati stati iza svega što je izrekao.

Za svaku i najmanju riječ, Isus upozorava, čovjek će dati račun.

Jedna vrlo nezgodna stvar je što mi živimo u vremenu banaliziranja života i ljudi pa tako i riječi. Nismo li svjedoci širokog spektra psovki kao i uvreda u medijima. Nažalost, mi, bilo kao pojedinci bilo kao društvo, obeščašćujemo  svoje dostojanstvo, a i tuđe.

Grijeh ogovaranja / Foto: Facebook

Tako smo u opasnosti izgubiti dobar glas dok, s druge strane, tuđi često i lako uništavamo. Zaboravili smo da je velika nepravda pa tako i grijeh oskvrnuti nečiji dobar glas. To je rezultat i naših krivih pogleda na život i društvo.

Mi se najčešće vrlo djetinjasto igramo s ljudima oko sebe, a zatim i s vrijednostima i svetinjama, s vjerom, sa samim Bogom – omalovažavamo ih u brojnim situacijama, a onda kad stvari postanu ozbiljne očekujemo nečije razumijevanje, oprost, milosrđe… No na to nemamo tek tako pravo. I zato nas Božja riječ želi poučiti mudrosti.

Osim što je potrebno bdjeti nad izgovorenim riječima, potrebno je očistiti svoj pogled prema stvarnosti.

Potrebno ju je početi gledati Božjim očima, odustajati od sebičnih interesa i pristranih sudova. To je početak rasta u objektivnosti. „Nedostatci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu!“ veli Sirahova knjiga i nastavlja u posljednjem retku: „…govor je kušnja ljudi“.

Svi smo često čuli onu poznatu: to što je rekao ili napisao više govori o njemu samome nego o drugima. I to je zaista često tako.

U Evanđelju pak Gospodin dodaje i kao da nastavlja na Sirahove savjete: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.“

Gospodin nas upozorava da smo pozvani čuvati mir i slobodu srca.

Sve nas to želi upozoriti da smo zaista pozvani biti pažljivi u prosudbama i prije svega čuvati mir i slobodu svojega srca, te se neprestano nadahnjivati božanskom ljubavlju pa ćemo biti sposobniji ponašati se i govoriti kao istinski nasljedovatelji Krista Gospodina.

U protivnom, u nama ostaje ratoboran, zloban i pristran duh koji razara odnose i oštećuje živote, a za to ćemo jednom morati odgovarati pred Gospodinom, koji je jedini istinit.

Stoga nam je danas prilika moliti da se u nama iznova probudi dar mudrosti koji smo već primili u svetoj potvrdi, nadalje za smirenje i oslobađanje od naglih, nepromišljenih reakcija i riječi. Po primjeru sv. Pavla, želim svima nama da naša blagost bude nadaleko znana svim ljudima jer tada svjedočimo da je Gospodin blizu!