Danas je omiljeni svetac Katoličke Crkve i Crkve u Hrvata  Antun Padovanski, potugalski franjevac, propovjednik i crkveni naučitelj. Poznat je kao Padovanac jer je u tom gradu najživlja uspomena na njegov apostolski rad i u njemu je našao svoje posljednje počivalište. Rođen je u Lisabonu 1195. u plemićkoj obitelji, i na krštenju je dobio ime Fernando. S 20 godina stupio je u red regularnih kanonika u samostan sv. Vinka kod Lisabona. Tu je proveo dvije godine, a potom došao u samostan sv. Križa u Coimbru gdje je proučavao Sveto pismo i crkvene oce, posebice svetog Augustina, što je za budućeg slavnog propovjednika bilo od najveće važnosti. Kasnije stupa uz dopuštenje u franjevački red, te uzima ime Antun. Tako se pripravio na službu propovjednika i naučitelja.

Za svećenika je zaređen vjerojatno 1219. godine. Već sljedeće godine putuje u Maroko kao misionar. Ipak, to nije bio njegov put, pa ga je Providnost bolešću i drugim nedaćama odvratila od misionarskoga i mučeničkog puta kojim je kanio poći. Na povratku iz Maroka dospio je na Siciliju, a potom i na glasoviti franjevački ‘Kapitul na rogožinama’ održan 1221. godine. Čini se da sv. Franjo nije u Antunu otkrio nešto posebno, pa ga nitko na kapitulu nije ni za što zadužio. Antun je zamolio fra Gracijana da neko vrijeme boravi u njegovoj provinciji u pokrajini Emiliji. Tamo je molio i činio veliku pokoru, sve do zgode kad je propovijedao na nekom svećeničkom ređenju gdje je zablistao svojim propovjedničkim darom.

Tako je započeo njegov put najvećeg propovjednika u Katoličkoj crkvi. Njegov propovjednički križarski pohod ostavio je neizbrisive tragove. Poput Isusa obilazio je gradove, sela, uzvisine i ravnice, posvuda sijući sjeme. Stavljao je uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja.  Od 1223. do 1225. godine udario je temelje franjevačkoj teološkoj školi u Bolonji. Kao profesoru teologije, Antunu je pisao sam sv. Franjo: ‘Sviđa mi se što braći predaješ teologiju samo ako, studirajući, ne gasiš duh molitve, kako i stoji u našem Pravilu.’ Dvije godine potom Antun poučava teologiju u Francuskoj. Bio je i provincijal u svojoj emilijanskoj provinciji. U svojim djelima, osobito u zbirkama propovijedi, iskazao se kao vrsni poznavatelj Svetog pisma, a njegovi govori odlikuju se izvanrednom toplinom, mističnim zanosom i štovanjem Majke Božje. Pripisuju mu se mnoga čudesa i ukazanja. Dvadesetak dana prije smrti povukao se u samoću. Shrvan dugotrajnom bolešću, umro je u petak navečer, 13. lipnja 1231. godine u 36. godini. Jednom prilikom kada su otvorili lijes u kojem je ležalo njegovo tijelo, svi se zadiviše kada vidješe istrunulo tijelo, a jezik cijel i rumen, kakav je ostao sve do današnjega dana.

Svetim ga je 1232. proglasio papa Grgur IX., a crkvenim naučiteljem, 1946. godine, papa Pio XII. Zazivaju ga kod traženja izgubljenih stvari i bolesti.