Nakon operacije „Oluja“, u kolovozu 1995., predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman je s državnim vodstvom stigao Vlakom slobode od Zagreba preko Knina do Splita gdje je priređena veličanstvena proslava. Kada je tijekom govora Tuđman upitao okupljeno mnoštvo „Što mi još preostaje da vam obećam?“ narod je u jedan glas počeo uzvikivati – „Vukovar, Vukovar!“ na što im je Tuđman odgovorio:

„Razumije se, prije svega Vukovar, taj simbol hrvatskog otpora u obrani uspostavljene nezavisne hrvatske države, Vukovar i bogatu istočnu Slavoniju i Baranju, jer Hrvatska je bila i ostat će podunavska zemlja. I to ćemo obećanje zajedno izvršiti sa svojim hrvatskim narodom i sa svojom politikom, a ako će trebati, onda i sa svojom oružanom silom.“

Kolona sjećanja u Vukovaru / Foto: Emica Elvedji/PIXSELL

Doista državno vodstvo razmatralo je opciju vojnog oslobađanja okupiranih krajeva istočne Hrvatske. Već za vrijeme „Oluje“ pripadnici 3. i 5. gardijske brigade te drugih pričuvnih postrojbi bile su spremne da oružjem oslobode krajeve u koji su mnogima od tih vojnika bili domovi. Moral je bio na visokoj razini, baš kao i vojna obučenost te stupanj naoružanja. „Vatrene kočije“, „Vukovarska golubica“, „Grom“ neki su od naziva za vojnu operaciju za koju su se spremale Hrvatska vojska i policija. Izviđanja bespilotnim letjelicama ne samo okupiranih krajeva nego čak i Srbije izvršena su u rekordnom roku, a prikupljani su i drugi obavještajni podaci o neprijateljskoj vojsci koja je na tom području brojala oko 25 tisuća vojnika. Inženjerija je postavljala pontonske mostove i izvodila vježbe forsiranja rijeka, a u Slavoniju su u jesen 1995. počele pristizati i postrojbe Hrvatske vojske iz drugih krajeva Hrvatske.

O taktici kojom je planirano izvođenje te složene operacije u knjizi Hrvatski Domovinski rat 1991.-1995. strateški pogled progovorio je admiral Davor Domazet Lošo koji naglašava da je stožer Hrvatske vojske pripremao pobunjenim Srbima taktičko iznenađenje. Nova taktika nazvana je “vatreni kanali”, a potom preimenovana u “vatrene kočije” u čast Slavoncima. Naziv simbolizira sliku koju bi stvorila masovna uporaba topništva i raketnih jedinica koje bi postupno spaljivale pomno određene pravce odnosno kanale kroz koje bi se u slijednom prodoru uvele oklopne snage 1., 2., 3., 4., 5., i 7. gardijske brigade. Snage pet gardijskih brigada ušle bi zatim u „vatrene tunele“ čime bi za samo jedan dan elitne snage Hrvatske vojske izbile na hrvatsko-srpsku granicu nasuprot snagama Vojske Jugoslavije. Helikopterskim desantima dostavljala bi se logistika jedinicama koje bi došle do Dunava. Operacija je trebala trajati maksimalno tri dana, a posebno su uvježbavani načini borbe u naseljenom mjestu. Iza njih, od Dunava do Save, stajale bi pričuvne brigade i domobranske pukovnije jačine gotovo 200 tisuća vojnika, a dodatno, kao strategijska pričuva, u spremnosti za napad nalazile bi se 4. i 9. gardijska brigada koje bi bile upotrijebljene u slučaju uključivanja u sukob Vojske Jugoslavije.

U Hrvatskoj je sve mirisalo na uragan no hrvatsko državno vodstvo bilo sklonije pregovaranju i pronalasku mirnog rješenja za okupirane krajeve Hrvatske. U prvom redu razlog je bilo izbjegavanje ljudskih žrtava koje bi vrlo vjerojatno bile brojne, a nad potencijalnom operacijom vladao je i upitnik ulaska Vojske Jugoslavije u sukob. Iako bi podizanje hrvatske zastave na vukovarski vodotoranj bio bi jednako emotivan, ako ne i emotivniji trenutak od podizanja zastave na kninskoj tvrđavi odlučeno je da se ipak pruži ruka pobunjenim Srbima u hrvatskom Podunavlju.

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Sjedinjene Američke Države koje su se nametnule kao ključan strateški partner Hrvatske bile su za mirno rješenje koje je i dogovoreno u Americi u sklopu Daytonskih pregovora u saveznoj državi Ohio. Ondje je dogovaran kraj rata u BiH, no raspravljalo se i o istočnoj Hrvatskoj te rješenju tog pitanja.

Štoviše Richard Holbrooke u svojoj knjizi „Završiti rat“ piše da je Tuđmanu pitanje istoka Hrvatske bilo puno važnije nego pitanje BiH. S druge strane Miloševiću je važnija bila BiH nego istočna Hrvatska pa je i dogovor postignut vrlo brzo, a kao njegov rezultat u Erdutu je 12. studenog potpisan sporazum između pobunjenih Srba i Republike Hrvatske u čije je ime sporazum potpisao Hrvoje Šarinić. U knjizi „Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem 1993.-1995.“ ovako je evocirao uspomenu na taj dan.

Sam tekst i procedura potpisivanja Erdutskog sporazuma dogovoreni su u Daytonu. Milošević je kontaktirao i “ubeđivao svoje Srbe” i pod Holbrooke-ovim pritiskom, uspio ih uvjeriti da potpišu sporazum. Napetost je bila tolika da je potpisivanje dogovoreno u dva koraka, jedan u Erdutu i drugi u Zagrebu, svaki put, naravno, uz prisutnost predstavnika međunarodne zajednice. Čim su načelni dogovori završeni u Daytonu 10. studenog odmah sam krenuo našim challangerom iz Daytona u Washington. Na aerodromu sam jedva uhvatio concorde kojim sam letio u London, gdje me već čekao avion naše Vlade kojim sam stigao u Zagreb. Mislim da u povijesti nije bilo brže veze između Daytona i Zagreba. Čim sam stigao u Zagreb, pozvao me Peter Galbraith u svoju rezidenciju na Tuškancu. Tu smo, uz vatru u kaminu, dogovarali pojedinosti o potpisivanju ugovora, što smo obavili sutradan. U nedjelju, 12. studenog 1995., u Erdutu su predstavnici pobunjenih Srba iz istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema potpisali “Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji tog područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske”. Sporazum su predočili veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Peter Galbraith i mirovni posrednik Thorvald Stoltenberg.

U ime pobunjenih Srba sporazum je potpisao Milan Milanović, vođa srpskoga pregovaračkog tima. Isti dan, čim sam stigao iz Daytona u Zagreb, priređena je ceremonija i u Predsjedničkim dvorima, gdje sam, u ime hrvatske Vlade, ja potpisao Sporazum. U samom je Zagrebu te večeri vladalo veliko zanimanje za potpisani Sporazum. Potpisati Sporazum nakon veličanstvenih vojnih operacija Bljeska i Oluje bilo je doista teško. Nakon ovih operacija propali su svi velikosrpski planovi, a Hrvatska je postala najvažniji vojni i politički čimbenik mira na ovom području. Iako sam uvijek bio osuđen na to da obavljam nepopularne političke poslove, ovaj mi je bio, možda, i najteži. U pripremi argumentacije za potpisani Sporazum bilo je potrebno našoj javnosti ponuditi racionalne dokaze koji pokazuju na prednost mirnog načina pred vojnom akcijom. Javnost je, zbog okupacije i nametnutog rata, unaprijed odbijala bilo kakvo obrazloženje, a pogotovu prognanici, koji su bili najugroženija skupina, koja je, uz poginule i invalide, najgore prošla u ratu. Objasniti novu filozofiju u pristupu što donosi mir i koje su prednosti mira, a što bi donio rat, bilo je teško. Ali, ipak ta je odluka bila, po mnogočemu, povijesna. Najprije prosudba da se RH oslobodi bez ijedne nove žrtve znači zaštitu svakoga mladog čovjeka. Dakle, Hrvatima se ovoga puta nudila prilika da na osnovi postignutih rezultata i u Bljesku i u Oluji završe rat i okrenu se miru i životu. Materijalna razaranja koja bi nastala zbog vojnog djelovanja dodatni su razlog u korist miru. Hrvatska je, ovom odlukom, ojačala svoju poziciju u međunarodnoj zajednici.

Hodočašće Kopnene vojske Republike Hrvatske

Srbi se nisu mirili s mirnom reintegracijom. Ubrzo po potpisivanju u Vukovaru su organizirali proslavu 18. novembra kada se u Krajini slavio Dan oslobođenja Vukovara, a u prosincu 1995. organizirana je i bizarna vojna parada sa Željkom Ražnatovićem Arkanom kao posjetiteljem iz Srbije. Erdutskom sporazumu Srbi nisu davali niti medijsku pažnju, kao da nisu vjerovali u njegovu realizaciju. Dio njih zagovarao je vojno rješenje, naravno uz pomoć Vojske Jugoslavije. Hrvatska javnost bila je hladna i razočarana sporazumom zbog brojnih kompromisa.

Erdutskim sporazumom dogovorena je prijelazna uprava Ujedinjenih naroda koja je potvrđena Rezolucijom 1037 koju je donijelo vijeće sigurnosti UN-a 15. siječnja 1996. Prijelazni upravitelj Jacques Paul Klein pokazao se kao izuzetno sposoban američki general, a u mirovnoj misiji sudjelovalo oko 5 tisuća vojnika. Mirovna misija dogovorena je na godinu dana, no kasnije je produžena za još jedan mandat.

Prvi zadatak bila je demilitarizacija Hrvatskog Podunavlja odnosno razoružavanje 25 tisuća vojnika – od kojih je većina bila pripadnika 11. korpusa Srpske vojske Krajine, a dio vojnika bio je u paravojnim formacijama poput Arkanovih Tigrova, Poskoka, Škorpiona. Demilitarizaciju je trebalo dovršiti do lipnja 1996. i to je ostvareno. Najveći broj vojnika, kao i zapovjednik korpusa Dušan Lončar, otišao je u Jugoslaviju zajedno s oružjem i oruđem – 118 tenkova prebačeno u Jugoslaviju kao i ostalo teško naoružanje. Zanimljivo, što se tiče lakog naoružanja Hrvatska je otkupljivala dio oružja od pobunjenika. Dakle prema sporazumu Hrvatska se obvezala na otkup oružja od onih koji su to oružje podizali protiv nje i njezinih građana. Otkup je vršen uz anonimnost i uz oprost, a za protuoklopni ručni bacač moglo se dobiti 155 njemačkih maraka odnosno 550 kuna, dok se kalašnjikov otkupljivao za 325 kuna, ručne bombe otkupljivane su pak za jednu marku. U konačnici Vlada Republike Hrvatske za svo oružje dala milijun i 600 tisuća dolara za preko 30 tisuća komada oružja.

Početkom srpnja 1996. osnovana je i prijelazna policija u kojoj je 1300 policajaca bilo sa srpske, a 195 s hrvatske strane. Rad te policije bio je kriminalan, a niz propusta kulminirao je kada je u siječnju 1997. u Iloku ubijena Hrvatica čiji je ubojica pušten da pobjegne u Jugoslaviju. Unatoč svemu svim policajcima srpske nacionalnosti koji su prihvatili hrvatsko državljanstvo ponuđeno je da zadrže posao što su oni i učinili te u prosincu 1997. ušli u sastav MUP-a Republike Hrvatske. na to se veže i zakon o oprostu koje je možda i najveći ustupak Hrvatske prema pobunjenicima. Naime prema zakonu kojeg je Hrvatski sabor izglasao u svibnju 1996. svima koji nisu optuženi za ratni zločin udijeljen oprost, a neki i koji su bili optuženi poput Gorana Hadžića su amnestirani. Popis se smanjivao pod pritiskom međunarodne zajednice koja je tražila zakon o općem oprostu. Hrvatska je tako pokazala da želi mir unutar svojih granica i ujedno učvrstila svoju međunarodnu poziciju u mirnodopsko vrijeme. Istovremeno, zakon o oprostu omogućio je visokim političkim dužnosnicima iz vremena Republike Srpske Krajine da se ponovno politički afirmiraju i nastave svoju političku karijeru što je prilično bizarno.

Savezna republika Jugoslavija priznala je teritorijalnu cjelovitost Hrvatske u kolovozu 1996. te u jesen počinje povratak prvih prognanika u njihove domove. Za blagdan Svih Svetih nekoliko tisuća ljudi posjetilo je groblja na tom prostoru, a istovremeno je započela i ekshumacija masovne grobnice na Ovčari. Unatoč brojnim ustupcima Hrvatske prema Srbima u Podunavlju najveći broj nestalih za kojima se i danas traga upravo je na tom području. Povratak Hrvata nije tekao mirno. Iznenađenje za Srbe dogodilo se 3. prosinca 1996. kada je helikopterom Tuđman došao u Vukovar gdje je pored ostalog kazao:

„Moj dolazak ovdje znak je za hrvatske prognanike da se sigurno već počinju vraćati, da će se vratiti, a isto tako je znak za srpsko pučanstvo da je vrijeme da se opredijele za hrvatsku državu.“

Unatoč tome nastavio se niz napada na službene osobe koje su izdavale dokumente, ali i na civile. Također događali su se i teroristički činovi poput onog kada je u siječnju 1997. eksplozivna naprava podmetnuta pred crkvom svetog Ivana Kapistrana u Iloku. Treba spomenuti da je Hrvatska na sebe preuzela i važan zadatak razminiranja neintegriranog područja na kojem je prema nekim izvorima bilo čak 350 tisuća mina. Razminiranje ne samo da je financirano iz proračuna Republike Hrvatske već je Hrvatska plaćala Srbima da razminiraju polja koja su minirali.

Još jedna u nizu bizarnosti je i činjenica da je travnju 1997. u samoprozvanoj Srpskoj oblasti istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srem održan referendum o „celovitosti Oblasti“ na kojem se 77 tisuća odnosno 99% onih koji su na njega izašli izjasnilo da želi život u jedinstvenoj oblasti unutar Republike hrvatske. Istovremeno oni su postali državljani Hrvatske, države koju nisu htjeli, ali su tog proljeća sudjelovali na njezinim izborima. Bila je to bitka između SDSS-a – na čelu kojeg su bili Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović naspram HDZ-a. U 15 općina pobijedio je HDZ, a u 10 općina SDSS. Grad Beli Manastir pripao je SDSS-u, a grad Ilok HDZ-u. U Vukovaru je došlo do koalicije jer je svaka stranka osvojila 43% glasova. Ubrzo se na to područje uvodi i kuna kao valuta koju su Srbi ipak rado prihvatili, pogotovo jer su uglavnom živjeli u izuzetno teškim ekonomsko-socijalnim uvjetima, a Hrvatska im je pristala isplaćivati mirovine.

Možemo reći da se Hrvatska dosita na svoje granice vratila u srpnju 1997. kada se na graničnim prijelazima hrvatska zastava i taj prostor našao u carinskom sustavu Republike Hrvatske. Mjesec dana ranije u Vukovar je stigao Vlak mira, a  govor Franje Tuđmana pred razrušenom željezničkom postajom ušao u povijest. Tada je kazao i ovo:

Vlak mira / Foto: Wikipedia

Pobjednik koji ne zna praštati taj sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi. Nije želio ni sve ono što smo ovdje pretrpjeli u Vukovaru i u čitavoj Hrvatskoj, i s ovim programom koji smo ovdje priredili željeli smo to dokazati. U ime hrvatske državne delegacije, na čelu s predsjednikom Sabora Pavletićem, u ime i drugih saborskih zastupnika, u ime delegacije hrvatske Vlade na čelu s premijerom Matešom, u ime svih župana Hrvatske zahvaljujem svima koji ste došli s nama u “Vlaku mira”, u vlaku pomirbe, ali i svima vama koji ste nas dočekali ovdje s istim namjerama. Taj naš dolazak u Vukovar, u taj simbol hrvatskih patnji, hrvatskog otpora, hrvatskih težnji za slobodom, hrvatske želje za povratkom na svoje istočne granice, na Dunav o kome pjeva i hrvatska himna, to je naš znak, naša odlučnost da želimo zaista mir, pomirbu, da želimo stvarati povjerenje za trajan život u budućnosti, da više nikada ne dopustimo ono što nam se dogodilo.

Jedna od rijetkih uspješnih mirovnih misija Ujedinjenih naroda, naravno zbog brojnih ustupaka i kompromisa Republike Hrvatske, službeno je okončana je 15. siječnja 1998. godine, a proces povratka života u grad nastavio se u narednom periodu. Je li mirna reintegracija izvršena na pravi način i vlada li danas suživot na tom području između nekada dva zaraćena naroda pitanje je koje ostaje otvoreno.