Ranjeni hrvatski branitelj

Karić je kao dragovoljac s osamnaest godina otišao u Domovinski rat bez odsluženog vojnog roka. Pripadao je Prvoj gardijskoj brigadi Tigrova prošao je gotovo sva hrvatska ratišta. „Tri puta sam i teško ranjavan tijekom Domovinskog rata“, rekao je. U zadnjoj akciji Una 95 bio je teško ranjen: „I danas u sebi nosim tri gelera u plućima, dva metka u lijevoj ruci, dva gelera u glavi, četiri gelera u nozi i ne vidim na jedno oko.“

Pet godina liječenja, kaže, jedva je izdržao. „Bilo je pitanje hoću li ikada više hodati, koristiti ruku; hoću li ikada vidjeti? Bilo je to jako, jako teško. Mislio sam na trenutke da neće ići. Međutim, Gospodin je u tome svemu velik“, rekao je.

Foto: Nacionalno svetište sv. Josipa

Oporavak

Dulje je vrijeme Karić bio nepokretan. U invalidskim kolicima proveo je oko godinu i pol dana. Imao je šezdeset i dvije kile i trinaest teških operacija iza sebe. Usprkos svim teškoćama počeo je vježbati. „Meni je sport kao profesionalnom vojniku sastavni dio života. Nisam se uhvatio cigareta, alkohola ili nekih drugih poroka, nego sam rekao: Hajde, idem nešto probati napraviti sa sobom“, rekao je.

Upornost u vježbanju ga je od invalidskih kolica dovela do štaka. „Onda sam otišao u fitnes centar i nastavio vježbati i natukao sam jedno dvadeset kilograma mišića pa su mi ljudi počeli dolaziti i tražiti da im budem trener, komentirajući: Ti se digao od mrtvih.“ Na to bi on uzvratio da nije završio potrebne škole, no njima to nije bilo važno – mnogi su htjeli da ih on trenira. „I tako sam se pronašao u nekoj novoj karijeri“, kaže dodajući da je, koliko je mogao, rane od ranjavanja zakrpao, a osmislio je i neke svoje nove vježbe.

Jednom branitelj uvijek je branitelj.

S vremenom je došla do izražaja i Srećkova kreativna strana jer, kako sam kaže, kada čovjek vježba, i mozak se razvija. „Uvijek sam bio umjetnička duša pa sam se uhvatio i pisanja scenarija. Snimio sam i dokumentarne filmove za Hrvatsku televiziju, pa sam skladao pjesme posvećene Domovinskom ratu jer jednom branitelj je uvijek branitelj. Evo, promičem vrijednosti iz Domovinskog rata i dalje“, ističe.

Krunica / Foto: Pexels

Prvi dan Domovinskog rata

Karić je objasnio kako dolazi iz ranjene obitelji. „Odrastao sam bez roditelja, majka na jednoj strani, otac na drugoj, a moj djed je bio oficir JNA. Nije se štovao Gospodin, nije se slavio Božić. Boga nisam upoznao do osamnaeste godine.“

Njegov prvi doticaj s Gospodinom bio je zapravo prvi dan Domovinskog rata. Kada je došao u kamion, još nije imao niti uniformu, a trebao je zadužiti pušku i uniformu. „Sjedio sam među dečkima koji su duplo stariji od mene, neki su već imali trideset, a jedan od njih je imao krunicu oko vrata i dao mi je krunicu i rekao: Prijatelju ovo ti je najjače oružje i možda jedino oružje koje ćete trebati.“

„Mi nismo imali šanse dobiti taj rat, ali evo zahvaljujući molitvi mi smo pobijedili.

Tada nisam znao moliti. To mi je bio prvi doticaj s molitvom.

Taj mi je prijatelj još rekao, nemoj se folirati sada s tom krunicom, pucat će, nije to nikakav nakit.

Tako je i bilo. Oko tri mjeseca nosio sam krunicu, iako tada nisam znao ništa, čak ni „što je Bog“. Iako mi se krunica više puta pokidala, uvijek sam nabavljao novu i tako tri mjeseca. Zatim sam nabavio molitvenik pa sam počeo malo po malo moliti, ali nisam tada znao što sada stoji iza toga svega pa mi je drugi suborac rekao, možda možeš malo i čitati Bibliju. Prvo sam čitao Novi zavjet. Nisam imao ni sve sakramente.

Bio sam samo kršten, ali sam ubrzo uvidio da kad god smo išli u bitku, da smo imali posebnu snagu ako smo se prije toga zajedno pomolili.

Uistinu smo osjećali veliku snagu. Sjećam se da kad sam dolazio onakav krvav sa terena, otišao bih na misu, mnoštvo je ljudi na mene stavljalo ruke i zahvaljivalo što sam dao svoju žrtvu, za njih za našu Hrvatsku. Uistinu sam snažno osjećao njihovu zahvalu. Ne, to nije bio moj ego, ni taština, davao sam se nesebično. Danas se često vidim u grijehu, ali tada sam se istinski davao. Nisam razmišljao o karijeri, o plaći, o autu, o stanu. Ničega toga nije bilo. U rat nije otišao ni moj ćaća, ni moj stric, ni moj ujak, ni petsto metara oko mene susjedi. Od sramote sam rekao pa dobro onda idem ja.“

Foto: Nacionalno svetište sv. Josipa

Zavapio sam i Gospodin me podigao

Kada je sjedio ranjen u kolicima liječnik mu je rekao: „Mi smo napravili sve što je u našoj moći, a sada neka ti se dragi Bog smiluje.“

„Tada sam već poznavao svoju vjeru i stvarno sam osjetio kada je čovjek na rubu snaga, točno vidite do kuda liječnik može doći.

Nakon toga dođe to predanje, ali predanje kada se baciš na koljena i zavapiš Gospodine, ja stvarno ne mogu više ovo izdržati. Tada sam osjetio koliko je to snažno. I sada ponekad to osjetim kad pristupim ispovijedi. Nekada se znam tresti. Znam da „crni“ može samo do tuda doći i dalje ne ide. Svu tu svoju nečistoću i bijes i ljutnju kada donesem pred ispovjedaonicu točno vidim kakav je to lijek. To nije floskula, nego sam to stvarno proživio kroz svaku svoju ranu.

Na isti način,  kada primim svetu pričest, kakav je to lijek!

Skoro svaki dan sam na misi. Kakva je to molitva, to je kao da vježbam, kao da sam u teretani, boravak u teretani je isto tako i molitva – ujutro ne uzimam mobitel nego Bibliju. Stari zavjet, Novi zavjet, psalmi, dok vježbam dok radim dok negdje dolazim – molim. Stalno molim. Stalo je tu molitva.

Kad me netko pita kako si, odgovaram da nisam dobro. Mene stalno boli, ali držim glavu iznad vode samo zahvaljujući vjeri i molitvi.“

Snaga molitve

„Kroz rat sam osjetio kolika je snaga molitve. Skupi se nas deset, jedna desetina, prije ulaska u neprijateljsku liniju, poput Una 95, jako teška bitka gdje nas je sto i pedeset upalo unutra, pola nas je stradalo, zapovjednik je na neki način to i predosjećao. Prije same bitke svi smo se pomolili, pa i za one koji se neće vratiti, za sve naše duše i neka to Gospodin sve vodi.

Jako je važno predanje.

Tada još nisam spoznavao da treba moliti za postojeće stanje.

Često sam molio: Bože ozdravi me, ali nikada nisam blagoslivljao stanje u kojem jesam.

I onda shvatim koliko je teška naša vjera, koliko je ozbiljna. Danas znam moliti i kažem sveti Josipe hvala ti na ovome, hvala ti na mom ranjavanju. Zamislite kako je to teško.

U početku ne vjeruje čovjek. U tom predanju molitve, hvala ti na ranjavanju, hvala ti što ne vidim, hvala ti što mi je težina života, hvala ti što me neki ljudi ne vole jer tada znam da sam na pravom putu. Prošlost ne mogu promijeniti, budućnosti se mogu nadati, ali samo sadašnjost mogu živjeti. Da proklinjem ovo svoje stanje ili da ga blagoslivljam? Meni je to lijek i zbog toga je moje predanje uvijek snažno.“

Branitelj

Razmišljajući o tome što znači biti branitelj uvijek gledam ono duhovno. Isus nam je ostavio branitelja Duha Svetoga, a što je hrvatski branitelj? Pa to je čovjek preko kojeg se prelio Duh Sveti da nas izbavi iz svih ovih problema da na kraju imamo svoju domovinu. Silina je to, koju valja i duhovno gledati.

Nemojmo branitelja promatrati po tome što je bio prije ili poslije rata. Branitelja gledajmo u duhu Domovinskog rata. Nesebičan sam bio upravo u vrijeme rata.

Danas sam i grešan i vide me svakakvog, upravo zato zahvaljujem što sam branitelj i trudim se svoj sadašnji put ispuniti molitvom kako bi i danas, poput onog braniteljskog vremena bio što bolji. Cijeli naš put je težak, i put prema Bogu. pa tako i naš Domovinski rat.

Na kraju križnog puta dolazi Uskrsnuće.

Ipak na kraju postaja križnog puta stoji Uskrsnuće“, zaključio je ranjeni hrvatskih branitelj Srećko Karić.

Foto: Nacionalno svetište sv. Josipa

Zahvala zapovjednika generala Medveda

Prisutni ministar branitelja Tomo Medved posvjedočio je kako je bilo dirljivo čuti Srećka, te mu zahvalio što svjedoči istinu i vjeru.

„Toliko sličnih priča svakodnevno čujemo, stoga je posebno važno da hrvatski branitelji imaju priliku prenijeti svoju istinu i prenijeti ju na naše mlade. Važno je da se ne zaboravi istina o Domovinskom ratu, istina o hrabrosti, o žrtvi. U ovom današnjem svijetu gledamo oko sebe toliko nesigurnosti, ratova, toliko stradanja, toliko težnji za slobodom. Mi tu slobodu imamo zahvaljujući našim hrvatskim braniteljima. Čuvajmo ju da se ne zaboravi“, rekao je ministar Medved.

Mons. Marko Medo, gospićko – senjski biskup predvodio je svečanost otvaranja redovite jubilejske godina za Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu, 33. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i prvu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu u Josipovu svetištu u Karlovcu u srijedu 15. siječnja 2025. godine. Obilježavanje 33. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske već tradicionalno organizira Dokumentacijsko memorijalni centar hrvatskih branitelja „Damir Pintar“, a pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja RH, Karlovačke županije i grada Karlovaca.

Nakon misnog slavlja nastavljen je prigodni program u Velikoj dvorani Nacionalnog svetišta svetog Josipa u kojem su prigodnu riječ kazali potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministra branitelja – brigadni general Tomo Medved, karlovačka županica Martina Furdek Hajdin i karlovački gradonačelnik Damir Mandić, te Višnja Mihalić-Mikuljan, predsjednice Dokumentacijskog memorijalnog centra.