I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. Lk 2,7

Kada djecu pitate znaju li što su to jasle, rijetko će tko odgovoriti.

Osim asocijacije na idilični božićni prizor jaslica i na odjeljenje jaslica u dječjim vrtićima, djeca najčešće više ne znaju što su to jasle i čemu taj predmet služi.

Blago u jaslama

Jasle su korito iz kojega jedu domaće životinje u staji.

Domaće životinje ljudi su od davnine nazivali blago. Moramo nahraniti blago, govorilo se.

I zaista su bile blago jer su im bile jedino bogatstvo. Prehranjivale su njihove obitelji. Budući da najčešće nije bilo prihoda, zaposlenja, plaće, trgovine, te su im životinje značile život jer bi bez njih gladovali.

U jaslama je, dakle, bila hrana za njihovo tijelo. Kada u tom kontekstu promatramo jasle u Betlehemu, u koje je Marija položila Isusa, možemo shvatiti nešto vrlo važno.

Jasle upućuju na svetohranište

Možda je malo neobično to što Marija kao brižna majka nije Isusa čuvala u svom krilu nego ga je stavila u jasle – u hranilište.

Tim više otkrivamo kako je to važan znak!

Znak kojim nas Božja Majka upućuje na pravi smisao Božića, na svetohranište – mjesto u crkvi u kojem se čuva Tijelo Kristovo.

I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. Lk 2, 12

Još kada tome nadodamo činjenicu da ime mjesta u kojem je Isusa rodila – Betlehem – u prijevodu na hrvatski jezik znači „kuća kruha“, vjerujem da je znak jasan. I prekrasan.

To dijete, Božjega Sina, Marija, Majka euharistije stavlja u jasle jer on je hrana za naš duhovni, vječni život. On je kruh spasenja koji primamo u euharistiji i tako otkrivamo da Božje utjelovljenje nije samo jedan događaj u povijesti čovječanstva, nego je riječ tijelom postala i nastanila se među nama danas. Na svakoj svetoj misi mi možemo osjetilno iskusiti stvarnost Božje blizine i ljubavi.

Put do jasli je put do čovjeka

Kao što je nekoć tražio put do betlehemskih jasli, tako i danas traži put do srca čovjeka.

Ne treba njemu mnogo, samo malo prostora gdje će moći udomaćiti svu svoju ljubav. Bog traži svoj dom na ovom svijetu – naša srca u kojima će zlatnim slovima upisati svoje ime, posvetu svoga života. Traži ih jer mu je stalo, jer je brižan Bog koji voli i želi da čovjek bude sretan. Ništa mu za tu svrhu nije teško učiniti.

Želi sve dijeliti s čovjekom, i njegove muke i radosti, i uspone i padove.

I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Lk 2, 16

U jaslicama se sastajemo s njime koji želi potpuno i bez zadrške ući u našu tamu, u naše stranputice i bijedne štale naših života.

Kao jedan od nas, kao član naše obitelji. Sastajemo se s Bogom koji želi poći s nama u naša često hladna i gruba srca i u naše nerijetko tužne i puste domove.

Jaslice u bazilici sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu

Smisao Božića je smisao euharistije

Kao što u okrilju Marijine ljubavi i pod zaštitom Josipove pravednosti Isus traži svoje mjesto u Betlehemu, tako danas traži našu ljubav i pravednost, traži mjesto u našoj sredini da se ondje, ne samo rodi, nego da ondje zaživi i da s nama i među nama raste.

To je smisao Božića. To je smisao euharistije.

Jer što je drugo Isus u jaslicama nego prizor euharistijskoga kruha bez kojega nema budućnosti, a kamoli sretne?

Zajednica koja ne slavi euharistiju polagano umire od gladi, od duhovne slabosti i nemoći. A na istom je tragu i zajednica koja nakon Božića Isusa iz jaslica posprema u kutije ili na tavan – za dogodine.

Smisao euharistije nije da Isusa zaključamo u svetohranište, nego da ga sa sobom ponesemo doma, za svaki dan, za svaki trenutak življenja.

Cilj Božića nije da ga proslavimo ili „odslavimo“, nego da On u nama raste, da dopustimo Njemu da raste u našoj sredini, kao što je rastao u obitelji Josipa i Marije koja je brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.

O odnosu jaslica i euharistije promišljao je vlč. Ivica Cujzek u HKR-ovoj emisiji Pod križem.