Republika Hrvatska na početku velikosrpske agresije susrela se s nedostatkom oružja i oruđa potrebnih za obranu. Njezina teritorijalna
obrana bila je razoružana, a u srpnju 1991. na samom početku rata Europska zajednica donijela odluku o zabrani uvoza naoružanja u Jugoslaviju. Tu je odluku podržalo i Vijeće sigurnosti UN-a Rezolucijom 713 u rujnu iste godine.

Hrvatska vojska u nastajanju tako je bila prisiljena na ilegalan uvoz oružja, ali i niz improvizacija koje su se očitovale na razne načine pored ostalog i na borbeno djelovanje poljoprivrednim zrakoplovima. Tako se u ranu i krvavu jesen 1991. okupila skupina zrakoplovaca u Samostalni zrakoplovni vod Osijek. O njima je u knjizi „Nebeski ratnici“ progovorio upravo jedan od njih – pilot Vladimir Rajtar, a Stipo Majić Pipe napravio je film „Ispod radara“.

SZV zrakoplov Antonov AN-2

Samostalni zrakoplovni vod Osijek osnovali su entuzijasti predvođeni pilotom borbenih nadzvučnih zrakoplova, jednim od najboljih, Markom Živkovićem koji je ujedno bio i zapovjednik voda. Sudbonosnog susreta u Đakovu u filmu „Ispod radara“ prisjetio se Željko Radoš idućim riječima:

Po dojavi kolege radio amatera Stjepana Belliana koji je imao radio stanicu avio područja, a koji je uhvatio razgovor dvojice JNA pilota koji su razgovarali da idu bombardirati trafostanicu Ernestinovo, vojarnu Đakovo i trafostanicu Đakovo, odmah sam uzeo iz skladišta dvije rakete Strela 2M i odjurio na trafostanicu. Izvadio sam rakete iz sanduka, avioni su već naletjeli, vidio sam dim u vojarni i čula se eksplozija. Avion je naletio velik ko kuća, na maloj visini, ja sam ga naciljao i stisnuo pa šta bude bude. Raketa je izletjela, čuo se prasak, eksplozija, vidio sam da je pilot iskočio, odnosno katapultirao se. Kada smo uzeli sjedište katapult iz tog aviona otišli smo kod našeg kolege Stjepana Belliana i tražili „lokator pada sjedišta“ kako bi ga aktivirali i vratili na mjesto pada te pričekali helikopter koji bi došao po pilota. Tada je došao pilot Marko Živković i rekao nam je da taj katapult nema taj lokator. Tada se između mene, Stjepana Belliana i Marka Živkovića javlja ideja osnivanja zrakoplovnog voda.

Ideja je bila tu. No problem je bio s čim letjeti.

Hrvatska nije imala niti jedan borbeni zrakoplov. Na raspolaganju su joj bili zrakoplovi avio klubova i zrakoplovi poljoprivredne avijacije. Da bi s njima letjeli piloti su trebali biti hrabri i ludi, a nadasve stručni. Kada su se takvi našli stečeni su preduvjeti za osnutak Samostalnog zrakoplovnog voda. Službeno to je bilo 8. listopada 1991., a vod je osnovan u sklopu Operativne zone Osijek.

Mirko Vukušić / Foto: Božidar Rutnik

U početku su uz Marka, tu bili profesionalni piloti Mirko Vukušić koji je postao dozapovjednik voda i Josip Hrgović, a priključili su im se i piloti Poljoprivredne avijacije Osijek. Pored pilota, vod je trebao niz drugih ljudi, poput padobranaca, majstora-tehničara i mehaničara, oružara, elektroničara, liječnika koji su svojim znanjem mogli doprinijeti u sprovođenju složenih zadaća koje su čekale tu postrojbu.

Piste su im bile livade i ceste.

Vremenom se vod popunjava s oko 30 pripadnika, zrakoplove su imali na Gajgerovoj pustari kod Gorjana, a koristili su se i onima u Ivan Dvoru i Strossmayerovcu. Sve u okolici Đakova u kojem je na Korzu bilo smješteno zapovjedništvo voda. Piste su im bile livade i ceste, recimo ako bi djelovali s jednim od tri zrakoplova na Gajgerovoj pustari kao uzletno-sletna staza koristila im je cesta od Satnice prema Gorjanima koju su za tu namjenu pripadnici voda uredili tako što su posjekli su drveće koje se nalazilo uz prometnicu kako ne bi zapeli krilima zrakoplova. Osim ceste trebalo je prilagoditi i zrakoplove.

SZV – bojanje poljoprivrednih zrakoplova

Kako bi ih prilagodili novim okolnostima, za letove iznad neprijateljskih položaja prebojili su ih maskirnim bojama, a dok bi zrakoplovi bili na zemlji presvlačili bi ih maskirnim mrežama da se još više smanji mogućnost njihova otkrivanja tijekom preleta neprijateljskih zrakoplova. Uz uzletno sletne staze postavljena je i improvizirana rasvjeta koja je bila prijeko potrebna jer su se letovi odvijali isključivo noću iz niza razumljivih i sigurnosnih razloga iako je teško pričati o sigurnosti kada poljoprivrednim zrakoplovom idete u probijanje obruča oko opkoljenog Vukovara.

Prvi let u mrkloj i hladnoj noći 2. studenog 1991. prema Vukovaru zrakoplovom Antonov An-2 izveli su piloti Marko Živković i Josip Hrgović uz padobrance Grivu i Babića. Zadatak im je bio izbaciti kutije s lijekovima, krvnom plazmom i raznim drugim materijalima iznad nogometnog igrališta Sloge koje su branitelji Vukovara trebali označiti vatrom. Po blatnoj i mokroj livadi zrakoplov je poletio u neizvjesnost. Joso Hrgović u filmu „Ispod radara“ o tome govori idućim riječima:

Mi nismo imali nikakvu navigaciju, dakle nije bio predviđen za letenje noću, za letenje u uvjetima kada nemaš vidljiv kontakt sa zemljom tako da su instrumenti koje je imao bili prilično slabašni. Oslanjali smo se na svoje veliko iskustvo u letenju i krenuli smo čistom računskom navigacijom prema Vukovaru. Avion nisu mogli vidjeti jer je bila noć, ali su ga čuli jer je taj avion vrlo bučan. Oni su šarali mecima po nebu, ispred nas, oko nas, iza nas vjerojatno, ajde to bar nismo vidjeli i ono što je mene najviše, najviše činilo nervoznim da tako kažemo to su svjetleći meci koji su fijukali oko nas. Skužili smo u jednom momentu da smo mi čak preletjeli i na drugu stranu Dunava. Sreća naša nismo tamo valjda uočeni jer nisu očekivali takvo nešto. Ipak to nam je pomoglo jer kada smo vidjeli Dunav ispred sebe mogli smo vidjeti Vukovar i uhvatiti pravac prema igralištu.

„Darovi s neba“

Kako je cijeli Vukovar gorio na puno mjesta bilo je vatre te je bilo iznimno teško pored tih silnih vatri otkriti koja je ta koja označava stadion Sloge.

SZV – tzv bojler bomba / Foto: screenshot

Ključnu ulogu u takvoj situaciji odigrali su padobranci, u tom letu konkretno Zdravko Babić i Ante Plazibat koji su kroz otvor u zrakoplovu pokušavali na području koje im je bilo dobro poznato uočiti stadion. Uspjeli su te su izbacili pet sanduka sa sanitetskim materijalom i dvije velike flaše kisika. Svi padobrani su se na sreću otvorili i vukovarski branitelji pokupili su četiri sanduka koja su odnijeli u bolnicu dr. Vesni Bosanac koja je presretna činjenicom nazvala te pakete „darovi s neba“.

Preciznost tih darova uvelike je ovisila o meteorološkim uvjetima s obzirom da su se padobrani s teretom otvarali na 600 metara visine. Zrakoplovce koji su bili jedina veza Vukovara s Hrvatskom uspješan prvi let je ohrabrio pa su se dva dana kasnije u istom sastavu opet uputili prema Vukovaru, ponovno uspješno. U paketima su kasnije znale biti i protutenkovski projektili, razne mine, pješačka municiju i sl, ali i cigarete koje su u rijetkim trenutcima mira olakšavale ljudima preživljavanje u nehumanim i ratnim uvjetima.

Kao jedan od glavnih nedostataka pokazala se navigacijska tehnika.

Povjesničarka Josipa Maras Kraljević ističe kako su je zrakoplovci nabavili i platili sami u Njemačkoj iz koje su ga donijeli Mirko Vukušić i njegova supruga Marina. Koristili su GPS uređaj Garmin-100 koji im je itekako dobro služio za snalaženje u noćnim letovima. Unošenjem koordinata ciljnog mjesta dobila se njegova pozicija, udaljenost i trajanje leta do njega. Također je pokazivao brzinu zrakoplova koja je bila izuzetno bitna zbog smanjenja mogućnosti radarskog otkrivanja leta. U tome smislu bilo je bitno i na kojoj visini lete.

Mirko je kao izvrstan matematičar napravio izračune koji su se uz GPS i koordinate pokazali kao ubojito sredstvo, ubojito jer ubrzo su se osim sanitetskih potrepština iz zrakoplova počele izbacivati i bombe. Naravno, improvizirane. Koordinate koje trebaju gađati slali su im iz zapovjedništva u Vukovaru šifrirane Krešimir Brnas i njegovi suradnici.

Aviotehničar Željko Radoš i njegova ekipa od plinskih boca, hidrofora i bojlera imali su gotovo tijelo bombe koje su doradili te punili eksplozivom, upaljačem te različitim metalnim otpacima. S obzirom na težinu bombe koje su bile teške od 150 do 250 kilograma četvorica su bila potrebna za unos u zrakoplov, a iz zrakoplova su ih izbacivali padobranci na ciljno mjesto.

Zahvaljujući preciznim izračunima, bombe – „bojleri“ precizno su pogađale neprijateljske ciljeve. Toliko precizno da su smatrali da i Amerikanci pomažu hrvatskim zrakoplovcima.

Zahvaljujući preciznim izračunima, bombe – „bojleri“ precizno su pogađale neprijateljske ciljeve. Toliko precizno da su smatrali da i Amerikanci pomažu hrvatskim zrakoplovcima. Osim konkretnog učinka bombardiranja, izuzetno je bio važan i njegov psihološki učinak kako na neprijatelja tako i na hrvatske branitelje kojima je svaka pomoć bila dobrodošla.

Željko Radoš prisjeća se početaka:

„Prvu bombu napravio sam od plinske boce, stavio krilca za balansiranje, kućišta za upaljače i, otprilike, jednu šestinu potrebnoga eksploziva. Između sam nagurao slame i kartona da eksploziv ne “šeće”. Piloti i padobranci najviše su se bojali upaljača. Nije ih razuvjerilo ni to što sam, pred njima, upaljač bacao na beton. Bio je to upaljač koji se aktivira inercijom. U Nabrđu na poligonu bombu smo izbacili iz zrakoplova i sve se odvijalo kako treba.“

Osim konkretnog učinka bombardiranja, izuzetno je bio važan i njegov psihološki učinak kako na neprijatelja tako i na hrvatske branitelje kojima je svaka pomoć bila dobrodošla. Željko Radoš prisjeća se početaka:

Prvu bombu napravio sam od plinske boce, stavio krilca za balansiranje, kućišta za upaljače i, otprilike, jednu šestinu potrebnoga eksploziva. Između sam nagurao slame i kartona da eksploziv ne “šeće”. Piloti i padobranci najviše su se bojali upaljača. Nije ih razuvjerilo ni to što sam, pred njima, upaljač bacao na beton. Bio je to upaljač koji se aktivira inercijom. U Nabrđu na poligonu bombu smo izbacili iz zrakoplova i sve se odvijalo kako treba.

Ubrzo potom izrađeno je na Gajgerovoj pustari šest bombi koje su imale potrebnu količinu eksploziva te je o tome obavješten zapovjednik Operativne zone Gorinšek. On je imao ideju da se bombama zapali šuma Đergaj koja je braniteljima Vukovara zadavala mnogo problema i iz koje su neprijateljske snage kretale u akcije međutim bombe nisu bile zapaljive. Nakon toga konzultirao se s Milom Dedakovićem te odlučeno da se bombama gađa Lužac.

Naši su se vratili s terena. Opanci su letjeli na sve strane.

Prvi borbeni let od Gajgerove pustare do Lušca izveli su Živković i Hrgović dok je navigirao Vukušić. Poruka koju su par sati po povratku dobili iz Vukovara glasila je „Naši su se vratili s terena. Opanci su letjeli na sve strane“. Veselje je bilo golemo i u Đakovu, a osobito u Vukovaru u kojem je braniteljima stegnutima u obruč ovo bio tračak nade.

Radari ih nisu mogli otkriti jer su letjeli ispod 150 kilometara na sat. Naime radari brišu sve kretnje ispod 150 kilometara. Jugoslavenska narodna armija bila je izluđena, njezini zrakoplovi tražili su bazu Samostalnog zrakoplovnog voda, a jednom je i raketirali. Međutim u zraku ih nisu uspijevali pronaći Marko Živković slikovito je tu situaciju opisao izjavom „Gradeći mrežu za slonove, oni su zaboravili da kroz nju miševi prolaze bez teškoće.“

Marko Živković

Borbene aktivnosti osječkog voda imale su i te kako važne moralno-psihološke, pa i materijalne učinke. JNA je uskoro počela respektirati neočekivanu pogibelj iz zraka koju, unatoč tehničkoj nadmoći nije mogla zaustaviti. Zbog toga je blizu bojišnice dopremljena raketna pukovnija iz Srbije odnosno Kragujevca, naoružana najmodernijim raketnim sustavom modificiranim KUB-M. Njegova prednost bila je ta što je hvatao ciljeve koji su išli i ispod 180 kilometara na sat. Međutim i KUB je promašivao… Sve do 2. prosinca 1991. kada su pokušali spriječiti JNA u forsiranju Bosuta kod Nijemaca.

Vidi što nam rade, mi to moramo.

Nakon dva uspješno izvedena borbena leta Živković je odlučio ići i na treći. Iako ga je Željko Radoš upozorio da to nije pametno i da je krenulo svitati Marko mu je odgovorio – „Vidi što nam rade, mi to moramo“. U 6 sati i 10 minuta Anotnov An-2 iznad Otoka kod Vinkovaca pogodila je raketa kobna za Mirka Vukušića, Marka Živkovića, Antu Plazibata i Radu Grivu.

Rade Griva / Foto: Božidar Rutnik

Nakon pogibije četvorice pripadnika Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek 2. prosinca 1991. zaustavljeni su letovi iznad istočne Slavonije. Do tada su, u nešto manje od dva mjeseca, hrabri zrakoplovci obavili 35 borbenih letova tijekom kojih je izbačeno 68 bombi i 17 sanduka s dvije tone pomoći za Vukovar. Nećemo ih zaboraviti!