Vjerujem da se svatko od nas priprema za neke velike stvari: mladenci za vjenčanje, roditelji za rođenje djeteta, bogoslovi za ređenje, studenti za ispite… No, uvijek nas nešto iznenadi, pa shvatimo da nikada do kraja ne možemo biti spremni i da nismo mi mjerilo svih stvari u ovome svijetu. Liturgija nas vodi prema kraju crkvene godine i usmjerava naše misli na ono što je najvažnije: na konačni cilj našega života – susret s Kristom u njegovoj slavi i naše uskrsnuće.

Današnji evanđeoski ulomak (Mk 13,24-32) govori o Isusovu drugom dolasku, kada će On doći u slavi da dovrši svoje kraljevstvo i sabere sve narode. Ovo je poziv da prepoznamo kako sve što činimo, sve što jesmo, vodi prema tom susretu s Gospodinom, prema vječnosti s Njim.

Isus nas podsjeća da će proći nebo i zemlja, ali njegove riječi neće proći.

Iz današnjih čitanja jasno vidimo da je Krist početak i kraj svega. Isus nas podsjeća da će proći nebo i zemlja, ali njegove riječi neće proći. Ljudi su u ono vrijeme uz pomoć sunca, mjeseca i zvijezda računali vrijeme, oni su im služili kao svjetlo i navigacija, tj. uputa kojim smjerom trebaju poći. Njegova riječ je nepromjenjiva istina koja nadilazi sve što je prolazno. Koliko god svijet bio promjenjiv, koliko god se suočavali s poteškoćama, strahovima i neizvjesnostima, Kristova prisutnost ostaje stalna. On nas poziva da svoj život, svoja djela i misli usmjerimo prema njemu, jer On je naš Put, Istina i Život.

Mi, kao kršćani, znamo da sve što činimo, činimo u svjetlu Kristova uskrsnuća. Bez tog središta naš život gubi svoj smisao. Kristovo uskrsnuće temelj je naše vjere, i nadamo se da ćemo i mi jednog dana uskrsnuti i biti zauvijek s njim. Ta nada nije nešto neodređeno, ona nas motivira da živimo život ispunjen vjerom, ljubavlju i povjerenjem u Božji plan.

U današnjem evanđelju Isus koristi sliku smokve da nam pomogne razumjeti znakove vremena. Kaže:

„Od smokve naučite ovu pouku: Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate da je blizu ljeto. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima!“ (Mk 13,28-29).

Smokva je simbol mudrosti i sposobnosti prepoznavanja Božjeg vremena. Smokva je mediteransko stablo, iznimno je osjetljiva, ali i vrlo mudra. Znatno će duže spavati zimski san od drugih stabala pa će se zato otvoriti životu nešto kasnije kad je sunce dobro ovladalo. Kad proljeće uznapreduje, grane smokve omekšaju, izlazi pupoljak, a onda i list te svima počinje biti jasno da je na pragu ljeto i da je vrijeme mrazova i hladnoće prošlo. Gospodin nas poziva da, poput smokve koja prepoznaje promjene u prirodi, i mi prepoznamo znakove koje nam Bog daje u našim životima.

Mudrost smokve

Ova slika smokve potiče nas na budnost i otvorenost Božjoj prisutnosti. Baš kao što smokva osjeća promjenu sezone, tako i mi trebamo prepoznati da Bog stalno djeluje u svijetu, usmjeravajući nas prema vječnom cilju – prema susretu s Kristom. Ova mudrost smokve uči nas da ne čekamo posljednji trenutak da se obratimo Bogu, nego da već sada prepoznamo vrijeme koje nam je dano za pripremu.

Vrijeme je dar i poziv da živimo ispravno, u skladu s Božjom voljom, ne znajući ni dan ni čas kad će Krist doći. No kakvi će biti plodovi smokve ovisi o ljetu i broju sunčanih dana. Tako bismo i mi kršćani trebali znati da će možda ponekad naš trud uroditi rodom onoga trenutka kad pođemo s ovoga svijeta ususret milosrdnome Ocu. Zato ako ponekad ne vidimo plodove svojih molitava i dobrih djela, od svojih priprema ne treba odustajati jer Bog nikada dobro ne zaboravlja i neće ostaviti nenagrađeno te njegov blagoslov neće izostati.

Naše uskrsnuće nije nešto daleko ili apstraktno, to je krajnji cilj našega života.

Jedan od ključnih trenutaka u današnjem evanđelju jest prizor Kristova ponovnog dolaska. To nije trenutak straha, već trenutak nade. Jer, Krist nije samo onaj koji dolazi suditi, nego onaj koji dolazi obnoviti sve. Mi vjerujemo u uskrsnuće tijela – da će Bog obnoviti naš život u punini, ne samo u duhu, nego i u tijelu. Ovo uskrsnuće nije simbolično, ono je stvarnost koju svi mi iščekujemo.

Iako se suočavamo s prolaznošću svijeta, bolestima, patnjama i smrću, kao vjernici imamo čvrstu nadu u život vječni. Naše uskrsnuće nije nešto daleko ili apstraktno, to je krajnji cilj našega života. Krist nas podsjeća da ovaj svijet nije naš konačni dom. On je mjesto pripreme za vječnost, a naše uskrsnuće će biti naše sjedinjenje s Bogom u neprolaznom životu.

Sva naša vjera, sve naše nade usmjerene su prema tom trenutku kad će On ponovno doći u slavi.

Kako bismo živjeli tu nadu u uskrsnuće, pozvani smo već sada živjeti život koji je usmjeren prema vječnosti. To znači živjeti s vjerom, ljubavlju i povjerenjem u Božju providnost. Svako naše djelo, svaka naša odluka, trebala bi biti usmjerena prema konačnom susretu s Kristom. Naše molitve, naša dobra djela, naš odnos prema bližnjima, sve to gradi naš odnos s Bogom i priprema nas za život u njegovoj vječnosti.

Gospodin nas poziva da budemo budni, da bdijemo i da ne zaboravimo na ono najvažnije: naše srce mora biti usmjereno prema Njemu, jer On je taj koji nas vodi kroz ovaj život prema vječnom životu. Uvijek iznova evanđelje nas podsjeća da je naš život putovanje prema Kristu, prema konačnom susretu s Njim i našem uskrsnuću. Sva naša vjera, sve naše nade usmjerene su prema tom trenutku kad će On ponovno doći u slavi. Neka naša srca budu uvijek usmjerena prema Kristu, neka sve što činimo bude u službi tog vječnog cilja, i neka nas nada u naše uskrsnuće uvijek vodi prema boljem i svetijem životu. Učimo se mudrosti smokve – da prepoznamo Božje vrijeme i živimo u stalnoj spremnosti, jer naš susret s Kristom dolazi.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Nikole Klemena prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.