Tijekom moje početne monaške službe u manastiru Donskoy u Moskvi, bilo je razdoblje kada sam prestao čitati Evanđelje. U to sam vrijeme imao mnogo posla i nije bilo dovoljno vremena da se usredotočim, otvorim Sveto pismo, zaronim u Riječ. Nisam tome pridavao veliku važnost, već sam jednostavno nastavio obavljati poslušnosti radeći od četiri ujutro do kasno u noć.

Snažan duhovni i tjelesni umor

Nije bilo vanjskih promjena, ali postupno sam počeo primjećivati ​​da me sve više opterećuje osjećaj snažnog duhovnog i tjelesnog umora, koji nisam mogao „odbaciti“ ni snom, ni hranom, ni odmorom. Zaspao bih i probudio se, išao po službama, radio, ali osjećaj kao da mi netko kopa po vratu i isisava svu snagu iz mene nije me napuštao. Hodam – noge mi se savijaju, sjedam za volan – ruke mi se tresu. Tijelo i duša iscrpljivali su se svakoga dana, a ja i dalje nisam mogao razumjeti razlog.

Koliko dugo živim bez glavne duhovne hrane?

Jednom sam, u ovom stanju, došao u ured župnika, oca Agafodora, kako bih razgovarao o nekim radnim problemima. On me kao pronicljiva osoba, čim sam započeo razgovor, upita:

„Što ti se događa?”

Gotovo iscrpljenim glasom tiho sam odgovorio: „Ne znam… Nešto nije u redu sa mnom, teško je.“

Uperio je pogled u mene i kao da je za nekoliko sekunda mogao vidjeti moju dušu i pronaći izvor bolesti.

Iznenada mi je postavio pitanje: „Jesi li čitao Evanđelje?“

Počeo sam razmišljati: zaista, prestao sam čitati Evanđelje. Kako se to moglo dogoditi? Koliko dugo živim bez glavne duhovne hrane? Počeo sam se prisjećati i s užasom sam otkrio da se ne sjećam kad sam posljednji put uzeo Bibliju u ruke.

Duhovna hrana

S najjačim unutarnjim uzbuđenjem otrčao sam do svoje ćelije, dohvatio Evanđelje i počeo čitati. Otvorio sam ga i, poput čovjeka koji umire od žeđi, čitao sam i čitao, čitao i čitao… Nevjerojatan dojam: što sam više čitao, to sam snažnije osjećao da mi ide nabolje. Zubi, koji su mi se bili ukopali u vrat i isisali mi snagu, postupno su popuštali stisak, disao sam slobodnije. Sa svakim novim poglavljem (a pročitao sam desetak odjednom) postajalo je sve lakše i lakše.

Ne zaboravimo puniti mobitel navečer, ali zaboravljamo na dušu. Kad čitamo Evanđelje, primamo milost. Ujutro čitamo poglavlje – milost za cijeli dan.

Okretao sam stranicu za stranicom dok nisam shvatio da sam se potpuno oslobodio bolesti. Nestao je osjećaj depresije. Ropstvo u kojem sam bio sve to vrijeme bila mi je velika lekcija koju ne treba ponoviti dvaput. Od tada čitam 365 poglavlja godišnje – odnosno svakog jutra pročitam jedno poglavlje.

Čovjek se sastoji od dva dijela – duše i tijela. Nasitimo svoje tijelo, ali duša ostaje gladna. Glavna hrana za dušu je Evanđelje. Ne zaboravimo puniti mobitel navečer, ali zaboravljamo na dušu. Kad čitamo Evanđelje, primamo milost. Ujutro čitamo poglavlje – milost za cijeli dan. A dan će proteći na sasvim drugačiji način – s milošću. Razmislit ćemo i o pročitanom, a nešto od toga će se i ostvariti, iako Evanđelje nije knjiga o gatanju. Ovo je knjiga života po kojoj bi svaki kršćanin trebao živjeti.

Bez Evanđelja ne možemo pobijediti.

Ponekad i ne razmišljamo o tome koja se velika snaga krije u ovoj knjizi. Kad bismo vidjeli kako se vrag krije, poput vatre, kad uzmemo Evanđelje u svoje ruke, zagrlili bismo ga i nikada ga ne bismo pustili. Za mog ispovjednika, oca Kirila, Evanđelje je uvijek bilo na prvom mjestu: pronašao ga je u ruševinama Staljingrada tijekom Velikog domovinskog rata i s njim prošao cijeli rat. Tako sam i ja, ali mnogo kasnije, morao posjetiti svoje ratište kako bih shvatio: bez Evanđelja ne možemo pobijediti.