Splitski svećenik, filozof i duhovnik dr. fra Ante Vučković govorio je o prisutnosti katolika na društvenim mrežama u nedavnom razgovoru za Glas Koncila.

Sadržaji na društvenim mrežama postali su možda već i dominantnije prisutni u životu vjernika nego realni susreti u župama ili drugim zajednicama. To znači da velik broj vjernika na društvenim mrežama traži religiozne sadržaje koji ih hrane. To otvara puno pitanja.

Znači li traženje na društvenim mrežama da duhovna hrana koju vjernici dobivaju u župi nije dovoljna

Prvo, to pokazuje da ljudi gladuju za duhovnim, što bi nas trebalo veseliti. No odmah se pojavljuje i drugo pitanje: znači li traženje na društvenim mrežama da duhovna hrana koju vjernici dobivaju u župi nije dovoljna; zbog čega redovita hrana za dušu ne ispunja dušu; ili smo svi ušli u svijet koji je istodobno i realni i virtualni, da nismo više samo „online“ i „offline“, nego smo „onlife “(utjelovljeni ljudski život u svojim različitim izričajima). Kako da to kažem? Naš konkretni život duboko je isprepleten informacijama i sadržajima iz društvenih mreža koje dijelom uzimamo pasivno, a dijelom sami sudjelujemo u njihovu stvaranju.

O katoličkim „influencerima“

Na hrvatskom govornom području imamo više katoličkih „influencera“, koji funkcioniraju unutar Katoličke Crkve na sličan način kao što influenceri inače funkcioniraju na društvenim mrežama. Kako tomu pristupiti na crkveni, teološki način?

Mislim da trebamo poći od toga da je svatko tko je kršten pozvan na neki način utjecati na drugoga. To najprije ne mora biti neki jak, širok navještaj: no mi kao vjernici utječemo na brata, sestru, roditelje, djecu, susjede, rodbinu, kolege s posla. Načinom na koji živi svoju vjeru osoba vrši i utjecaj, biva „influencer“.U Hrvatskoj imamo više ljudi koji su već dulje prisutni na društvenim mrežama. Ima svećenika i laika.

Vrijeme korone najveći je dio liturgijskih događanja i svečanosti prebacilo u virtualni svijet. Nakon korone dio vjernika više se nije vratio u realni svijet susreta s drugima u zajednici vjernika. Virtualni svijet daje privid povezanosti s drugima, a zapravo nas odvaja jedne od drugih. Sada se nalazimo pred velikim pitanjem kako se odnositi prema virtualnomu svijetu? Mislim da je krajnje vrijeme da se s tim pitanjem suočimo.

Susreo sam mnoge ljude koji mi kažu koga redovito slušaju na društvenim mrežama i zašto to čine. Tamo pronalaze utjehu i odgovore na svoja pitanja. To bi nas moralo suočiti s činjenicom da postoje pojedinci koji su pronašli način kako doći do drugih ljudi i kako privući njihovu pozornost. To baca svjetlo i na naše načine komunikacije.

Može se dogoditi da netko bez poslanja, pripadnosti nekoj zajednici, bez teološke naobrazbe može imati veći utjecaj od recimo nekoga biskupa. On je dostupan, govori razumljivim jezikom i s autoritetom autentičnosti.

Nadalje, društvene mreže otvaraju mogućnost da bilo tko, iz bilo kojega razloga, može na njima plasirati svoje sadržaje. Tko uspije privući sljedbenike, stječe neku vrstu autoriteta i ima utjecaj na njih. Taj utjecaj nije zanemariv. Može se dogoditi da netko bez poslanja, pripadnosti nekoj zajednici, bez teološke naobrazbe može imati veći utjecaj od recimo nekoga biskupa. On je dostupan, govori razumljivim jezikom i s autoritetom autentičnosti. U Crkvi ne bismo smjeli više zatvarati oči pred činjenicom da postoji dio utjecajnih ljudi koji govore u ime katoličkoga svijeta – ili se barem tako percipiraju – bez službenoga statusa i položaja.

Drugi su dio svećenici koji su iz vlastite pobude aktivni na društvenim mrežama. Ti su istupi podosta različiti i zrcale različite karaktere i načine djelovanja. Neki su aktivni na Facebooku, neki na Youtubeu, neki na Tiktoku, a neki na Instagramu. Tko je po svojem poslanju dio Crkve, na društvenim mrežama uvijek stvara percepciju kroz koju primatelj promatra cijelu Crkvu. Drugim riječima, ako se na društvenoj mreži pojavi neka časna sestra koja pjeva i pleše, dio ljudi mislit će da su časne mlade žene koje se bave pjesmom i plesom. Nastupom na društvenim mrežama šaljemo određenu sliku, određeni model Crkve u svijet. Kakva je ta slika? Eto još jednoga razloga da se prisutnosti Crkve na društvenim mrežama posveti više pozornosti.

Tko je po svojem poslanju dio Crkve, na društvenim mrežama uvijek stvara percepciju kroz koju primatelj promatra cijelu Crkvu

Netko je influencer jer govori razumljivim jezikom o pitanjima koja se tiču slušatelja na način da im drži pozornost budnom. S druge se strane službenici Crkve nerijetko percipiraju drukčije. Ostavlja se dojam odvojenosti, govora s visine, služi se jezikom koji nije razumljiv i tonom koji udaljenost još povećava.

I tako vrlo brzo dolazimo do podjele, dojma da su s jedne strane službenici Crkve koji imaju položaj, novac i moć, i nerijetko se percipiraju kroz negativnu sliku posredovanu medijima. Oni su navodno povlašteni, žive dvostruke živote, skrivaju grijehe pojedinca u Crkvi, naliče onima koji su osudili Isusa. S druge strane na mrežama se pojavljuje netko za kojega se misli da živi ono što govori. On se ne boji pokazati svoju ranjivost, govori o svojim promašajima i o tom kako ih je nadvladao, grješan je kao i drugi, ali to ne skriva, nego priznaje.

Društvene su mreže sklone takvim polarizacijama, stvaranju suprotstavljenih klišeja o ljudima. I često se događa da negativan sud o radu na društvenim mrežama od strane službene, hijerarhijske Crkve još pojačava popularnost i privlačnost osobe na koju se takav sud odnosi. Ona se tada doživljava kao neka vrsta mučenika.

Društvene mreže stvaraju sljedbenike, sjate ih, ali ne stvaraju zajednicu.

U Crkvi je komunikacija velikim dijelom jednosmjerna. Propovijed ide samo u jednom pravcu. Tako i službena pisma, poruke, odluke. Onaj tko ima položaj i vlast govori, a ostali primaju.

Zanimljivo je, međutim, da su društvene mreže i mjesta u koja se slijeva puno negativnoga, upravo otrovnoga. Izljevi negativnih emocija, ogorčenosti, bijesa, uvrjeda… Postavlja se pitanje zašto je to tako.

Odgovor je ključan za naš razgovor i glasi: društvene mreže nisu zajednica. Ljudi dođu na njih zato što im je nešto privlačno i odu kad im to više nije privlačno. Na društvenim se mrežama ponašaju poput jata ptica ili riba. Jato nije kompaktno, nije trajno. Pojavi se brzo i brzo može nestati. Društvene mreže stvaraju sljedbenike, sjate ih, ali ne stvaraju zajednicu. Zajednica traži tjelesnu prisutnost, kontinuitet, međusobno poznavanje, uzajamne odnose.

Tu dolazimo do nečega što smatram vrijednim razmišljanja: zašto je zajedništvo vjernika vezano uz tjelesnu prisutnost, zašto su sakramenti, svi do jednoga, vezani uz tjelesnu prisutnost, zašto pod misom pružamo jedni drugima ruke, zašto se hranimo tijelom Kristovim, a ne samo njegovim idejama, zašto se smatramo mističnim tijelom Kristovim, koje se potpuno razlikuje od spomenutoga jata u kojem pojedinci ne moraju imati ni ime ni prezime, nego mogu biti anonimni, pod lažnim imenom, pisati komentare i u ljudske odnose unositi negativno, otrovno, lažno?

Tko god propovijeda bilo kakve vrjednote, u trajnoj je napasti da bude dvoličan ako te vrjednote ne uspijeva i sam u dovoljnoj mjeri živjeti.

Moramo vratiti staromu problemu, da su župe premalo zajednice. Ako hoćemo znati što pokreće mlade ljude, čime se hrani njihova vjera, moramo ih okupljati, s njima sjesti i razgovarati. Treba ih slušati i čuti. Nije dovoljno govoriti im. Oni će nam reći koje stranice posjećuju, što ih pokreće i što ih muči. Također, moramo razumjeti da je svijet mladih dvojezični svijet. Najveći dio njih komunicira na engleskom gotovo kao i na materinskom jeziku. Ako svećenik nema pristupa svijetu u kojem se oni kreću, zapravo ne razumije što se događa s njegovim mladima. A oni će i njega i njegov rad procjenjivati često na temelju sadržaja do kojih dolaze na društvenim mrežama.

Neokatekumeni – primjer zajednice na društvenim mrežama

Društvene mreže postale su dio našega života. No možemo i moramo izgrađivati zajednice. Možda su najbolju ideju koju poznajemo u Katoličkoj Crkvi u novije vrijeme donijeli neokatekumeni. Oni svoje djelovanje zasnivaju na malim zajednicama. Jedna zajednica ima pedesetak ljudi. Ti se ljudi s vremenom dobro upoznaju, svi sudjeluju u liturgiji, vrlo su često zajedno za stolom. Dijele sve što tvori život. Riječ je o doista iskustvenom zajedništvu ljudi. I oni se koriste društvenim mrežama, ali ne kao temeljem zajedništva, nego kao pomoću za intenzivniji, dublji život. Kad komuniciraju preko društvenih mreža, članovi znaju s kim imaju posla, ne ostavljaju otrovne komentare, ne očekuju samo „lajkove“, nego nastavljaju komunikaciju koja već postoji u stvarnom životu.

4 zadaće pred nama

Prva je zadaća da počnemo razgovarati o važnosti društvenih mreža.

Druga je zadaća da dozovemo u svijest kako moramo ustrajno i trajno raditi na zajedništvu, stvarnom zajedništvu koje uključuje tjelesnu prisutnost.

Treća je zadaća da se pokuša tražiti suradnja s onima koje je Bog obdario da naviještaju evanđelje na društvenim mrežama i da se razbijaju uzajamni strahovi i nepovjerenja.

I četvrta je zadaća prosuđivanje sadržaja, u što treba uključiti kompetentne vjernike.