U razgovoru s ljudima važno je znati postaviti pravo pitanje. Iz pitanja koje se postavlja vidi se koliko netko razumije određeni problem, koliko se za njega zanima i koliko usmjerava razgovor u pravom smjeru. Primjer jednog takvog dobro postavljenog pitanja nalazi se u današnjem evanđeoskom odlomku u kojemu bogat mladić pita Isusa: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« (Mk 10,17). Iz nastavka razgovora vidi se da njegovo pitanje sadrži dva bitna elementa. Kao prvo, shvatio je da u životu nisu dostatne riječi, već su neophodna i djela. Kao drugo, pokazuje da povezuje svoja djela i zemaljski život s vjerom u vječni život.

Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?

Često smo u opasnosti svesti život na neplodne rasprave i isprazna nadmudrivanja, raspravljati o vjeri i ćudoređu kao intelektualnim problemima, bez djelovanja i provođenja svojih uvjerenja u konkretnom životu u kojem pitanja životnih djela ostaju u drugom planu. Vjerujem ipak da se život nas vjernika, čiji je život prožet sviješću da smo hodočasnici na putu prema vječnosti, ne svodi samo na brigu za zaradom i zemaljskim dobrima. I bogati mladić znao je da za vječni život ne pomažu samo rasprave i nadmudrivanja, teorije i znanje, već i potreba činiti dobra djela.

Čini se da čovjek najprije treba izgubiti sve, čak i prvu priliku koju mu Bog daje, kao onu danu prvim ljudima u zemaljskom raju, kako bi iznova dobio novu priliku da ga zahvati dobri i strpljivi Bog.

Vidio je Isus da bogati mladić dobro razumije odnos vjere i djelā te ga zato želi uputiti na još dublje iskustvo vjere koje dotiče konkretan život. Isus mu predlaže da se odrekne svega i ostane bogat samo u Bogu. Nažalost, Isusovu ponudu nije otkrio kao vrijednost radi koje bi se odrekao svojeg bogatstva i životne sigurnosti.

Zavapiti, uspoređivati, cijeniti i voljeti

U svim trima čitanjima ove nedjelje nailazi se na pojam izbora i razlučivanja. Vidi se to u glagolima koji slijede jedan za drugim u prvom čitanju: zavapiti, uspoređivati, cijeniti i voljeti. U Poslanici Hebrejima govori se da mač Božje riječi prodire u srce, prosuđuje nakane i misli srca. U evanđelju se pojavljuju različiti ishodi dvaju izbora: jedan je posjedovanje koje dovodi do izbora napuštanja ponude, a drugi ostavljanje svega i nasljedovanje Isusa koje vodi do stostrukog dobitka.

Mudrost u razlučivanju, veli Knjiga Mudrosti, dolazi kao dar koji se traži u molitvi: »Zato se pomolih se i razbor dobih; zavapih i primih duh mudrosti« (Mudr 7,7). Mudrost nije nešto što je nadohvat ruke, ona dolazi od nekog drugog, od Boga. Istina, pažljivo i ozbiljno prosuđivanje životnih vrijednosti ujedno je i skok u nepoznato. O tom nepoznatom govori Isus kad kaže: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni« (Mk 10,29-30).

Zato se pomolih se i razbor dobih; zavapih i primih duh mudrosti (Mudr 7,7)

Nepoznat izbor nije lak izbor i zato Isus veli svojim učenicima: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje« (Mk 10,24). Teško je izabrati Božje kraljevstvo, slijediti Isusa i ostaviti sve za jednu jedinu stvar koju nemaš, o kojoj nemaš iskustva, koju ne poznaješ i koju trebaš naći.

Čak i učenike koji su izbrali slijediti Isusa, koji su ostavili sve i pošli za njim, Isus mora ponovno pozivati da pođu za njim. Upravo to ponovno pozivanje svjedoči koliko je u životu potrebno trajno razlučivanje. Isus poziva svoje učenika na razlučivanje jer zna da im nije lako razumjeti i prihvatiti »visoke standarde« njegova puta. Zbunjeni i zadivljeni njegovom ponudom, zato pitaju: »Pa tko se onda može spasiti?« (Mk 10,26).

Isusov pogled na bogatog mladića, a potom i na mnoštvo i na učenike, kao da želi ohrabriti i izgraditi most u prevladavanju zahtjevnog puta koji nudi i, s druge strane, potrebe razlučivanja i prihvaćanja ponude. Zato Isus odgovara svojim učenicima: “Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!” (Mk 10,27).

Sa Isusom nikad nije posljednja prilika.

Svakog smo dana stavljeni pred mnoštvo odluka: “Kad ćemo ustati? Što ćemo jesti? Što ćemo učiniti? Koga posjetiti?…” Jednako smo tako iskusili određeni broj propuštenih prilika da nešto učinimo ili priopćimo drugima. Bogati mladić imao je priliku ostaviti sve, prodati svoje bogatstvo, podijeliti ga siromasima i poći za Isusom. Iako tu priliku nije iskoristio, vjerujemo da Isusov poziv nije bio posljednja prilika za njega. Sa Isusom nikad nije posljednja prilika.

Većina stvari vrti se oko dugog niza propuštenih prilika. Bog ne gubi nadu. Ono što je za čovjeka malo vjerojatno, ako ne i potpuno nemoguće, da deva prođe kroz iglene ušice, Bogu je uvijek moguće. Čini se da čovjek najprije treba izgubiti sve, čak i prvu priliku koju mu Bog daje, kao onu danu prvim ljudima u zemaljskom raju, kako bi iznova dobio novu priliku da ga zahvati dobri i strpljivi Bog.

Neka nas danas Isusova riječ potakne i pouči ne samo postavljanju pravih pitanja, nego neka nam daruje snagu odlučiti se za ono što Isus nudi. Puno je lakše poznavati pravila, odredbe i zapovijedi nego životom prihvatiti ponude koje pred nas stavlja Bog. Dopustimo da nas Gospodin oduševi, povede za sobom i obogati iskustvom svoje prisutnosti zbog koje smo spremni odreći se zemaljskih interesa i krenuti za njim znajući da smo pozvani na baštinu nebeskoga kraljevstva koju nam nitko ne može oduzeti

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ilije Dogana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.