Mnogi zamjeraju papi Franji što nije priznao nadnaravnost i ukazanja u Međugorju. Nije li praksa Crkve da ne priznaje i istražuje ukazanja dok god ona traju? Možete li pojasniti postupak pape Franje, jer mi je strašno žao koliko ga se napada zbog Međugorja.

Mislim da je papa Franjo najviše od svih učinio za Međugorje i time što je poslao apostolskog vizitatora za ovu župu i povjerio mu posebnu brigu ne samo da nadzire, već i da koordinira pastoralnom praksom u župi Međugorje. Možemo reći da je Papina odluka iz dokumenta Nihil opstat najbolje što se uopće moglo dogoditi za fenomen Međugorja, to znači da ništa ne priječi da vjernici u Međugorju mogu primati duhovnu ponudu i pristajati uz prijedlog duhovnih poruka koje Međugorje šalje. Dakako da je Crkva mudra majka i učiteljica i da svojoj duhovnoj djeci želi dati najbolje, želi ih poštedjeti možebitnih neistina, laži ili obmana, stoga je oprezna i kao majka i kao učiteljica glede ovih nadnaravnih ukazanja, odnosno nadnaravnosti poruka Kraljice mira u Međugorju. No iščitavajući dokument možemo vidjeti da je Crkva položila veliko povjerenje u duhovne prijedloge iz Međugorja i ovim dokumentom daje dopuštenje da ništa ne priječi, da svatko može vjerovati ili ne vjerovati u objave ili poruke koje je Majka Božja, nazvana Kraljica mira, dala u Međugorju.

Bilo bi dobro, kao što kaže i jedna od rečenica u ovome dokumentu, da se ne moramo uvijek nužno voditi nekim nadnaravnim fenomenima zbog kojih bismo odlazi na sveta mjesta, nego da na sveta mjesta idemo poradi osobe Isusa Krista koji je vrhunac objave Božje ljubavi i u konačnici jedini Spasitelj i Otkupitelj ljudskoga roda. Svi ovi duhovni prijedlozi, bilo da se radi o Međugorju, Fatimi, Lurdu ili bilo kojem priznatom svetištu u svijetu, samo su nam putevi koji vode do Isusa Krista. U istočnoj ikonografiji Marija se naziva Putevoditeljica, dakle, ona je put koji nam pomaže doći do Isusa Krista koji je jedini put koji vodi u vječni život i mislim da tako treba promatrati i Međugorje, kao jedan prijedlog, jedan put gdje nam Marija Kraljica mira pomaže doći do njezina Sina. Prihvaćati Marijine poruke stoga ne znači ništa drugo nego prihvatiti njezina Sina i živjeti kao što je živio njezin Sin da bismo postigli spasenje. Duhovni pisci će nam uvijek reći da štovati Blaženu Djevicu Mariju ne znači ništa drugo nego slijediti njezine kreposti, živjeti kao što je živjela Marija, a ona je živjela potpuno poslušna svome Sinu kao vjerna učenica i slijedila ga je ne samo spremna prihvatiti ga kod začeća, nego ga je spremno slijedila i do križa i pod križem. Iako nije uvijek razumjela sve što se događa sa sudbinom njezina Sina, ona je slijedila Isusa Krista. Tu nam Marija postaje primjer, a Međugorje postaje pomoć da i mi, možda ne razumijući uvijek sve događaje i križeve svoga života, znamo slijediti Isusa Krista i da u konačnici gledamo dobre plodove ovoga duhovnog prijedloga Međugorja i da se divimo što Gospodin čini upravo po Međugorju ili u Međugorju.

Nije čudo samo vidjeti Majku Božju, rekao bih da je čudo i ono što se događa u ljudskim srcima. To su obraćenja i toliki pozivi vjernika. Kad čovjek ode u Međugorje i vidi da je netko došao iz dalekog Japana, Koreje u jedno malo Međugorje, onda se možemo posramiti da nam je nekad možda teško doći do Kamenitih vrata nešto zamoliti Majku Božju, a vidimo ljude koji prijeđu tako veliki put da bi došli na jedno ovako sveto mjesto. Za nas Međugorje jest sveto mjesto kao što je i sveto mjesto svaka župna crkva, svako mjesto u kome se na ispravan način štuje Isus Krist i njegova majka Blažena Djevica Marija i mislim da tako treba vrednovati i Međugorje, da ništa ne treba zamjerati papi Franji, jer puno je poduzeo glede Međugorja. Hvala mu na tome i hvala svima koji se brinu za dobro vjernika u Međugorju. Uvijek se divim ljepoti i dostojanstvu bogoslužja koje se tamo slavi. Treba istaknuti da je jako velika briga oko dostojanstva bogoslužja, a kaže se da kako slaviš, tako trebaš i živjeti, da umijeće slavljenja i molitve Boga treba biti umijeće našega života, a mislim da se to upravo tamo i posreduje.

Čitajući članak na portalu hkm.hr o desetini i milostinji, zanima me daje li se u desetinu samo dobiveni novac neto ili se daje bruto? I kolika bi trebala biti milostinja? Sv. Majka Terezija kaže: “Toliko da otkinemo od sebe!” U Novom zavjetu piše kad dajemo da dajemo od srca. Npr. jedan se čovjek neko vrijeme odrekao pušenja i taj ušteđeni novac dao siromašnima. Teko je odrediti da ne bi bilo premalo.

Milostinja je nešto što se daje milosrdno, slobodno i od srca, a milostinja koja se daje u crkvi znak je ljubavi prema zajednici kojoj pripadam, jer crkva, župa od te milostinje i živi. To znači da su za redovito funkcioniranje župe i njezino pastoralno djelovanje potrebna neka materijalna dobra. U konačnici, i hostiju kojom se pričestim ja moram kao župnik kupiti, ulje ili svijeća koja gori na oltaru mora se kupiti, svjetlo koje gori u crkvi mora se platiti. Dakle, za redovito djelovanje župe potrebna su neka materijalna dobra.

Svatko neka daje prema srcu kako je odlučio davati. Vjernici imaju različite mogućnosti, nikoga se ne može prisiliti na određeni svotu novca koju mora dati župi. Župnik sa svojim pastoralnim i ekonomskim vijećem može nekad dogovoriti određenu godišnju visinu dara, ali taj dar je isto tako dobrovoljan. Ako netko objektivno ne može financijski doprinijeti za crkvene potrebe, ne smije mu biti uskraćeno duhovno dobro. Isto je i s pitanjem priloga. Ako netko ne može dati misni prilog, ne znači da ne može sudjelovati u misi ili dati svoju nakanu da se na tu nakanu služi sveta misa.

Dakle, financijska nemogućnost podmirivanja nekih propisanih taksi ne smije biti zapreka za primanje duhovnog dobra koji vjernik ima pravo primati od Crkve, ali isto tako svaki vjernik je pozvan, štoviše, i dužnost mu je kao što kaže Crkvena zapovijed, doprinositi za crkvene potrebe prema svojim mogućnostima. Davanje desetine je davanje ne samo materijalnog dobra za Crkvu, nego i određeno povjerenje u Boga da ono što sam ja primio od Boga kao dar, jer sve što imam, sve što znam, sve što posjedujem Božji je dar, Bogu u zahvalnosti i darujem. Darujem mu u obliku davanja za Crkvu ili pak milostinju ako se nečega odričem u korist bližnjega da se Bog po tome proslavi. Ja se time stavljam u odnos povjerenja da će Bog uvijek voditi one koji s povjerenjem daju nešto od sebe za drugoga. To je čin ljubavi i povjerenja da Bog ne napušta one koji mu uzvraćaju ljubavlju, to je smisao te desetine. Nekad kad darujem nešto što me zaboli, više znam vrednovati, nego kad darujem sitniš koji me ne zaboli. Sjetimo se kako je Isus pohvalio sirotu udovicu koja je ubacila malo novčića nasuprot onih koji su davali od svoga suviška. Rekao da je ona dala sav svoj život, sav svoj žitak i time se stavila u poziciju da je sve njezino povjerenje u Bogu. Biti siromašan, biti ubog, znači imati povjerenje i uporište u Bogu, a dati desetinu, dati milostinju znači imati svoje uporište u Bogu da je sve što imam u njegovu izvorištu, da dobivam od njega.