Čovjek je znamo, cjelina duha, duše i tijela. Isto tako, ta je cjelina prožimajuća i shodno tome, čovjeka je teško “secirati” na dijelove. Zanimljivo je i da jedno od grčkog značenja riječi anthropos podrazumijeva i onoga koji gleda prema gore, tj. nebu.  Ipak, ta se čovjekova zagledanost prema nebu nerijetko zaustavlja, a onda i zadržava na zagledanosti u samog sebe pod krinkom gledanja prema Nebu.

Mislim da ne postoji osoba koja ne voli neku svoju dolinu, neku svoju “comfort – zonu” u kojoj je lijepo i ugodno, ali i sve samo ne izgrađujuće. Za one koji su čitali Gospodara prstenova, znaju koliko je Bilbu Bagginsu bilo teško napustiti svoju lijepu i ugodnu malenu kućicu, svoju sigurnost, ali i prostor koji mu ne omogućava “gledati prema gore”, već jedino prema sebi, tj. – kako se osjeća i kako se osjećati još bolje. Ipak, i tom, Bilbu dolazi Gandalf i uvjerava ga da je stvoren za puno veće stvari.

Majka Terezija punih je 50 godina živjela iskustvo tamne noći duše u kojoj ne samo da nije osjećala Gospodnju blizinu ili trenutke utjehe, već sve suprotno tome.

Ta se analogija razmišljanja Bilba Bagginsa olako može uvući u svakoga od nas, budući da smo svi mi ranjeni istočnim grijehom. Tako promišljajući, mnogi mogu biti u svojim “sigurnim kućicama” u kojima dobivaju utjehu i očekuju spektakle, a ne pomiču se jednog pedlja. Štoviše, sve one koji ne žive kao oni, često doživljavaju kao prijetnju, umjesto kao poziv na rast. U tim se “sigurnim kućicama” najvažnije dobro osjećati, odlaziti od spektakla do spektakla te uvjeravati druge o Božjoj ljubavi, pri čemu zapravo uvjeravaju sami sebe.

Pa ipak, koliko god ti površni spektakli djelovali blistavo i sjajno nemaju veze sa realnošću, a onda i sa duhovnošću, budući da duhovnost uvijek treba biti konkretna. Tako gledano, mnogi kao da stvaraju neku svoju vlastitu vjeru, vjeru osjećaja pod krinkom nasljedovanja Krista. Realnost je ipak drugačija, budući da u tom nasljedovanju Krista naši osjećaji često nisu u skladu sa sustavom vrijednosti. Tko se to osjeća lijepo i ugodno znajući da mora umrijeti sam sebi? Znajući da je pozvan svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Gospodinom? Istina, puno je lakše i jednostavnije odlaziti od koncerta do koncerta, ili možda od nekog seminara do seminara.

U tim se ‘sigurnim kućicama’ najvažnije dobro osjećati, odlaziti od spektakla do spektakla te uvjeravati druge o Božjoj ljubavi, pri čemu zapravo uvjeravaju sami sebe.

Majka Terezija punih je 50 godina živjela iskustvo tamne noći duše u kojoj ne samo da nije osjećala Gospodnju blizinu ili trenutke utjehe, već sve suprotno tome. A opet – ta je žena proglašena svetom jer je, između ostalog iz dana u dan iznova učila kako umirati sebi. Da se ta, sveta žena dala voditi svojim osjećajima brojni bi ostali gladni i nezbrinuti. Većina bi umirala u neljudskim uvjetima, ne znajući kakvu vrijednost i dragocjenost nose u sebi.

Osjećaji stoga nisu loši, dapače, oni nam često služe kao indikatori određenih stvarnosti. Ono što je važno je ne voditi se njima, već sustavom vrijednosti, a tada i samo tada izlazimo iz svojih kućica i živimo smisleno.