Svetište Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu bilo je ispunjeno ponajviše mladima. Susret je započeo slavljenjem koje animira slavljenička služba zajednice. A nakon slavljenja mons. Lingua okupljenima je posvjedočio svoj put s Gospodinom.

Na početku je istaknuo da je odrastao u skromnoj obitelji u ruralnom dijelu Pijemonta na sjeverozapadu Italije. Rođen je kao drugi od šestero djece – 5 braće i jedna sestra. “Roditelji su mi bili vjernici i vjeru su mi prenosili više primjerom nego riječima. Naučili smo moliti jer smo ih vidjeli kako mole. Sjećam se da su nas nakon zajedničke molitve smjestili u kreveti onda smo ih svaku večer čuli kako mole krunicu u sobi unatoč umoru”, rekao je.

Naučili smo moliti jer smo ih vidjeli kako mole.

Posebno je naglasio da je od malena vjerovao da je Bog osoba i da je sasvim spontano počeo razgovarao s njime i dodao: “Još sam prije polaska u školu govorio da ću kada odrastem biti svećenik. Ne zato što sam znaš što to znači biti svećenik nego što sam znao da je Bog mojim roditeljima najvažniji i da mu trebam dati sve što mogu, odnosno sebe, nisam imao ništa drugo”.

Prisjetio se kako bi često dok bi hodao poljima zastao, promatrao nebo i razgovarao s Bogom. “Kada bih išao po kruh i vidio otvorenu crkvu, ušao bih u nju i proveo malo vremena s Isusom. Bilo mi je to sasvim prirodnom. Nisam se pitao je li istinito ili nije ono što sam vjerovao. Osjetio sam to. To je bilo ozračje koje su udisali moji roditelji”, dodao je mons. Lingua.

Postoje oni koji su rođeni bogati i oni koji su siromašni. Nisam mogao podnijeti nepravdu.

Nadalje, mons. Lingua posvjedočio je kako su prvi televizor dobili kada je imao 6 godina i tada je, gledajući gladnu djecu Afrike, poplave i nedaće koje su ih zadesile, želio je odmah učinit nešto za te ljude. “Siromaštvo nisam doživljavao kao problem. Bilo mi je prirodno. Postoje oni koji su rođeni bogati i oni koji su siromašni. Nisam mogao podnijeti nepravdu. I sjećam se da je prva knjiga koju sam pročitao bila knjiga o Dominiku Saviju. Zadivila me njegova hrabrost i htio sam biti poput njega. S tim sam osjećajima ušao u sjemenište sa samo 11 godina”, rekao je.

“Unatoč nekim zlostavljanjima u kojima sam bio žrtva zbog svoje sramežljivosti, život u sjemeništu je bio dobar i nije mi stvarao probleme. Molili smo zajedno ujutro i u podne te smo svakodnevno sudjelovali zajedno na svetoj misi. Molili smo krunicu i prije odlaska na spavanje. U korizmi sam sam molilo u kapelici pobožnost križnog puta. Volio sam biti s Isusom. Više puta sam tijekom dana dolazio pozdraviti ga u svetohraništu. Činilo mi se da je sve poticalo to jedinstvo s Bogom”, prisjetio se života u sjemeništu. Pri tome je naglasio kako se nakon nekoliko godina počeo osjećati nelagodno da mu je život s drugim sjemeništarcima postao težak te je osjećao da ne može tako dalje.

Nisam se usuđivao razgovarati s njima. Sjećam se da sam jednu nedjelju skupio hrabrosti i prišao sam im.

Osvrćući se na taj teži period rekao je da je cijelo vrijeme o tome razgovarao s duhovnikom i dodao: “Shvatio sam da sam ne mogu živjeti evanđelje, ali nisam znao što učiniti. Dvojica sjemeništaraca su mi se jako dopala i nakon molitve krunice u dvorištu često su ostali razgovarati. Pokušao sam im se približiti i čuti što govore. Čuo sam da govore o Isusu, Mariji i evanđelju i bili su uvijek radosni i otvoreni za sve. Nisam se usuđivao razgovarati s njima. Sjećam se da sam jednu nedjelju skupio hrabrosti i prišao sam im”. Nadodao je da im se pridružio u razmatranju Evanđelja i bilo mu je odlično što je našao nekoga s kime može živjeti Evanđelje.

Mladima je istaknuo da je imao dojam da ga Gospodin od majčine utrobe želi dovesti do dubljeg susreta.

“Vjerujem da je svatko od vas došao na svijet da bude dar svojoj braći i sestrama. Vjerujem da ako to blago držimo skriveno da ono ne donosi ploda. Vjerujem da ako ga darujemo da se ono umnožava, a mi doživljavamo da su istinite riječi iz Svetog pisma dajite i dat će vam se. Vjerujem da onaj koji daje ne postaje siromašniji nego da postaje bogatiji. Doista, onom koji ima još će se dati neka ima u izobilju. Dovoljno je vjerovati i prepustiti se Božjoj ljubavi i moći ćemo činiti čuda”, posvjedočio je.

Vjerujem da je svatko od vas došao na svijet da bude dar svojoj braći i sestrama.

Mons. Lingua prisjetio se čuda koje je Gospodin učinio u njegovom životu kako je i sam rekao ‘koristeći naivnost ovog svojeg siromašnog službenika‘. “Nakon što sam proveo četiri godine u službi kapelana biskup me je pitao bi li pristao otići u Rim jer su ga već nekoliko puta pitali iz Vatikana za svećenika, a on je uvijek negativno odgovarao. Naučio sam sve raditi u Božjoj ljubavi i vršiti njegovu volju koja mi progovara kroz poglavare, osobito biskupe. Nakon četiri godine studija u Rimu tadašnji biskup poslao me u Obalu Bjelokosti u Afriku. Napokon sam bio u Africi kao što sam o tome sanjao kao dijete. Na Božić sam otišao u predsjedničku palaču kao svake nedjelje i praznika. No, predsjednik je budući da je bio Božić odlučio otići u župu, ali me o tome nitko nije obavijestio. Tako sam se vratio u nuncijaturu gdje sam morao sam slaviti misu. Nisam mogao vjerovati. Odmah sam pomislio na župu koja je na Božić puna ljudi i osjećao sam se uznemireno. Pomislio sam na Gospu i na svece i obratio im se na početku mise. U tom sam euharistijskom slavlju doživio duboko sjedinjenje s Bogom. Nakon ručka odlučio sam posjetit talijanske redovnike. Došao sam do njihove kuće i nije bilo nikoga. Tužan i neutješan osjetio sam se nemoćan. Rekao sam da idem u marijansko svetište i barem će Gospa biti kod kuće. Nisam mogao pronaći put pa sam zamolio jednog mladića da mi pokaže put. On se ponudio da će mi ga pokazati. Pozvao sam ga u auto. Kada smo stigli u svetište rekao je da ide i da će se vratiti, ali ja sam mu rekao da neću dugo ostati i da se može doći pomoliti sa mnom pa ću ga odvesti kući. Rekao mi je da ne zna moliti, a ja sam mu odgovorio kao uvijek postoji prvi put. Prihvatio je.

Dok sam molio večernju molitvu vidio sam da je on cijelo vrijeme bio na koljenima i izgledao je kao da se moli.

Dok sam molio večernju molitvu vidio sam da je on cijelo vrijeme bio na koljenima i izgledao je kao da se moli. Ispričao mi je kako je dan prije izišao iz zatvora nakon šest godina. ‘Želim promijeniti život. Što mi je činiti?‘ – upitao me. Bilo je to pitanje koje nisam očekivao. Rekao mi je da bi želio učiniti nešto za svoje roditelje koji su ga uvijek posjećivali u zatvoru tijekom svih ovih godina. Ponudio sam mu da mu upoznam obitelj i da vidim što tu mogu učiniti”, ispričao je mladima.

Posvjedočio je da ga je nakon nekog vremena nazvala sestra ovoga mladića koja mu je otkrila da se njezin brat jako promijenio i da ga se u susjedstvu više ne boje. Također, dogodilo se da je nekoliko puta ponovno upao u nevolje i završio bi u zatvoru, a mons. Lingua bi mu otišao u posjet. “Kada sam ga posjetio rekao sam mu da ga nisam nikada napustio. Razveselio me kada je nakon nekoliko godina poslao sliku s krštenja.”, dodao je.

“Svi smo slabi i uvijek nam treba nečija pomoć, no, Božja je milost jača od naših slabosti. Moramo uvijek vjerovati u to”, zaključio je.

Susret je završio klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu.