Nijedan svetac nije napredovao u poniznosti bez svete Euharistije, jer je Presveti Sakrament "par excellence" poniznosti. Sveta Euharistija je ogledalo poniznosti. Ako želimo znati tko je Bog i nastojimo biti Kristu suobličeni, onda ne trebamo tražiti dalje od Svete Euharistije.
Ovdje počinje prva krepost u ovom nizu Isusovih euharistijskih vrlina: poniznost. Prikladno je započeti s krepošću poniznosti, jer je sveci nazivaju temeljem duhovnog života. Sveti Petar Julian Eymard, “apostol euharistije”, opisuje Isusovu euharistijsku poniznost ovim riječima:
Naš Gospodin dolazi bez pompe i veličanstvenosti. Na oltaru, pod euharistijskim zastorima, On ima izgled onoga koji više nema ni svoje biće.
Tko bi mogao obaviti sunce oblakom dovoljno gustim da presretne njegovu svjetlost i toplinu? To bi bilo najveće čudo. Ali naš Gospodin je to učinio u svojoj osobi. Pod euharistijskim prilikama, koje su same po sebi tako beznačajne, tako obične. On, slavni i svijetli – skriven je. On je Bog! O, ne daj da postidimo našeg Gospodina, jer On je tako ponižen, tako malen, piše Patrick O. s katoličkog portala Catholic Exchange.
U Euharistiji Isus od poniznosti čini svoju kraljevsku krepost; ono postaje Njegov kraljevski plašt, tako reći, oblik svih Njegovih djela, uobičajeno iskazivanje Njegove ljubavi, Njegova trajna žrtva hvale nebeskom Ocu. Prekriva Njegovu slavu, Njegovo veličanstvo, Njegovu moć, Njegovo neprekidno djelovanje u dušama, i ostavlja kao dokaz samo Njegovo siromaštvo i malenost, Njegovu ništavnost kao ljudskog stvorenja, Njegovu ljubav kao našeg Spasitelja. Euharistijska duša mora u sebi nasljedovati poniznost Isusa, čineći u stvarnosti i iz kreposti ono što Isus, slavan, nastavlja činiti u svom sakramentalnom stanju.
Našeg Gospodina treba častiti i kroz krepost koju očituje u Presvetom Sakramentu. Dakle, koju vrlinu On tamo prakticira i poučava neprestano i vidljivo, svima, čak i neukima? Poniznost: Ondje je više ponižen nego u svom rođenju, u svom životu, čak i u svojoj smrti. Ako Ga dakle želite obožavati, što je bitna dužnost vašeg poziva, činite to u Njegovom stanju poniznosti, oponašajte Ga u onome što On jest. On se spustio niže od čovjeka, niže od roba, niže od najmanjeg živog bića. Spustite se na Njegov nivo.
Ponizna osoba se nikada ne hvali jer zna da je sve milost, a ponizna duša ispunjena je strahopoštovanjem i zahvalnošću prema Božjoj dobroti čak i usred njegovih borbi.
Ali postoje dva motiva i dva načina prakticiranja poniznosti: jedan proizlazi iz spoznaje naše grešnosti, a drugi iz naše ljubavi prema poniženom Isusu Kristu. Prvi tip je negativna poniznost; drugi je pozitivan. Obje vrste nalaze se u poniznosti uma i u poniznosti srca.
Kako možemo steći tu vrlinu? Sve što trebamo učiniti jest posavjetovati se s Njim u molitvi, djelovati pod utjecajem Isusa poniženog iz ljubavi u njegovom sakramentu.
Sveto pismo daje jasnu sliku Isusovih vrlina: ljubavi, poniznosti, krotkosti, milosrđa, strpljivosti i pravednosti. Ipak, njihovo puno očitovanje možemo istinski vidjeti tek kada gledamo Svetu Euharistiju, posebno u pogledu kreposti poniznosti. Mnoge od nas nadahnuo je svetac ili povijesna osoba. Njihovi životi izazivaju nas da postanemo kreposniji. Možda bismo čak poželjeli da smo ih mogli upoznati i zamoliti da nam prenesu svoju mudrost. Nažalost, to nije moguće. Međutim, s Isusom je to moguće.
Kad smo pred euharistijom, trebala bi nam se dogoditi slična pojava, to jest da mu nalikujemo. Što više vremena provodimo s našim euharistijskim Gospodinom, to mu se više suobličujemo i, prije svega, postajemo slični Njemu.
U Svetoj Euharistiji ne trebamo čitati o poniznosti našega Gospodina jer je On prisutan. Isusova prošlost i budućnost postoje u sadašnjosti. Ako želimo znati tko je Bog i nastojimo postati poput Njega, onda ne trebamo tražiti dalje od Svete Euharistije. U Svetoj Euharistiji Isus nas uči kako je to biti ponizan. Svaki put kad Ga vidimo u svetoj Hostiji, trebamo biti uvjereni da nam On govori: “Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene; jer ja sam krotka i ponizna srca, i naći ćete pokoj dušama svojim. Jer jaram je moj sladak i breme je moje lako” (Mt 11,29-30). Svaki put kad smo u Isusovoj euharistijskoj prisutnosti, zamolimo ga da nam podari ponizna srca. Ponizna osoba se nikada ne hvali jer zna da je sve milost. A ponizna duša ispunjena je strahopoštovanjem i zahvalnošću prema Božjoj dobroti čak i usred njegovih borbi.
U našoj želji da budemo sveti, lako se možemo uhvatiti u stjecanju vrlina da izgubimo iz vida Koga slijedimo. Naš euharistijski Gospodin je i put do poniznosti, ali i sama poniznost. Naš Gospodin želi da budemo ponizni umom i srcem, ali najsigurnije sredstvo za postizanje poniznosti je proučavanje i provođenje vremena s našim euharistijskim Gospodinom. Jeste li ikada primijetili kako supružnici s vremenom počinju nalikovati jedno drugome, pa čak i dijeliti iste manire? Uostalom, Isus je rekao da će “dvoje biti jedno” (Mk 10,8). Kad smo pred euharistijom, trebala bi nam se dogoditi slična pojava, to jest da mu nalikujemo. Što više vremena provodimo s našim euharistijskim Gospodinom, to mu se više suobličujemo i, prije svega, postajemo slični Njemu.
Nijedan svetac nije napredovao u poniznosti bez Svete Euharistije, jer je Presveti Sakrament par excellence poniznosti. Sveta Euharistija je ogledalo poniznosti. Samo jedan pogled na Isusa može nam reći jesmo li kao On ili nismo kao On. Provesti pet minuta pred našim euharistijskim Gospodinom treba nas poniziti jer pred našim očima je Bog svemira; Koji je beskrajno briljantniji od najvećih umova, beskrajno ljepši od najljepšeg ljudskog bića i beskrajno skromniji od najskromnije osobe koja je ikada živjela.
Naš je euharistijski Gospodin prekriven velom poniznosti kako bi nas podsjetio da, ako želimo postati veliki u ovom životu, moramo postati maleni. Moramo svim srcem nastojati biti poput Onoga koji se rado svakodnevno ponizuje u Svetoj Euharistiji.