Čovjek čije je srce u skladu s Božjim namjerama ne pokazuje se, niti ga Bog bira po izgledu ili slušanju glasa naroda. Kad je Samuel poslan u Jišajevu kuću da pronađe Davida – prvog koji je zaslužio takvu pohvalu – veliki čovjek kojeg je Bog odredio za najslavnije prijestolje na svijetu nije bio poznat čak ni njegovoj obitelji. O njemu se nije razmišljalo dok su njegovu stariju braću dovodili pred proroka. Ipak, Bog, koji ne sudi kao čovjek, potajno je upozorio Samuela da se ne obazire na njihov visok stas ili tvrdoglavo lice. I tako, odbacivši one koji su bili istaknuti u svijetu, pokušao se približiti onome koji je bio poslan čuvati ovce, i izlivši ulje kraljevske vlasti na njegovu glavu, ostavio je svoje roditelje začuđene što su tako malo poznavali sina kojeg je Bog izabrao za tako izvanrednu zadaću i udijelio mu prednost, piše Catholic Exchange.

Slično djelo Božje providnosti dopušta nam da ono što je rečeno o Davidu primijenimo na Josipa, sina Davidova.

Došlo je vrijeme kad je Bog tražio čovjeka po svome srcu kako bi u njegove ruke stavio ono što mu je najdraže: osobu svoga jedinorođenog Sina, integritet svoje svete majke, spasenje čovječanstva, blago raj i zemlja. On gleda Jeruzalem i druge poznate gradove i zaustavlja svoj pogled na Nazaretu, i iz tog nepoznatog zaseoka izabire nepoznatog čovjeka, siromašnog obrtnika, Josipa, i povjerava mu posao koji ne bi osramotio najviši red anđela, tako da bismo mogli razumjeti da se čovjek po srcu Božjem mora tražiti u srcu i da ga čine dostojnim njegove skrivene vrline.

Kršćanska je pravda privatna stvar između čovjeka i Boga: to je otajstvo između njih dvoje koje se oskvrnjuje kad se otkriva i koje se ne može previše brižljivo sakriti od onih koji nisu upućeni u tajnu. Zato nam Sin Božji nalaže da se povučemo u samoću i molimo zatvorenih vrata. Kršćanski život trebao bi biti skriveni život, a pravi kršćanin bi trebao žarko željeti ostati skriven pod Božjim okriljem bez ikakvog drugog gledatelja.

Ipak, ovdje priroda vapi, jer ne može podnijeti ovu tamu; priroda uzmiče pred smrću, a živjeti skriveno i nepoznato znači biti mrtav u umovima ljudi. Život se nalazi u djelatnosti, a onaj tko prestane djelovati kao da je prestao i živjeti. Ljudi svijeta koji su navikli na metež i žurbu ne znaju što je mirna, unutarnja aktivnost; oni ne misle da rade ništa osim ako nisu tjeskobni, i stoga smatraju povlačenje i tamu nekom vrstom smrti. Oni shvaćaju da se život može naći u svijetu, pa uvjeravaju sami sebe da nisu posve mrtvi sve dok njihovo ime odjekuje na zemlji. Zbog toga im se reputacija čini kao drugi život: opstati u sjećanju ljudi je razlika koju oni jako cijene.

Kršćanski život trebao bi biti skriveni život, a pravi kršćanin bi trebao žarko željeti ostati skriven pod Božjim okriljem bez ikakvog drugog gledatelja.

Malo je potrebno da ih natjera da povjeruju da će potajno izaći iz svojih grobnica da čuju što će se o njima govoriti, tako su snažno uvjereni da živjeti znači stvarati buku i uzburkavati ljudske poslove. Ovdje je vječnost koju obećava svijet, vječnost u naslovima, besmrtnost u slavi. To je uzaludna i krhka besmrtnost, ali od one koju su osvajači davnih vremena mnogo koristili. Upravo ta lažna mašta čini da se mračnost onima koji vole svijet čini kao smrt, pa čak i nešto gore od smrti, jer, po njihovom mišljenju, živjeti skriveno i nepoznato znači biti živ pokopan.

Foto/ Unsplash

Svijet je mrtav za nas kada ga napustimo. Ali to nije dovoljno; da bismo došli do savršenstva, moramo biti mrtvi za njega i ono nas mora napustiti, to jest da se trebamo staviti u takvo stanje da više ne ugađamo svijetu, da nas smatra mrtvima i da nas više ne vodi da pripadamo njegovim zabavama i spletkama, pa čak ni njegovim razgovorima. To je visoko savršenstvo kršćanstva i tu se nalazi život, jer se ovdje uči uživati ​​u Bogu, koji ne živi u vihoru ili u metežu svijeta, nego u miru i samoći povučenosti.

Josip je na ovaj način bio mrtav svijetu. “Pokopan” svijetu i u društvu s Isusom Kristom i Blaženom Djevicom. Nije ga nimalo uznemirila smrt koja mu je omogućila da živi sa svojim Spasiteljem. Naprotiv, ničega se više nije bojao nego da će buka i život svijeta doći poremetiti njegov skriveni i unutarnji počinak. To je misterij vrijedan divljenja.

Thorn Yang/Pexels

Josip je imao u svojoj kući ono što je moglo privući poglede cijelog svijeta, a svijet to nije znao. Posjedovao je Bogočovjeka, a o tome nije rekao niti jednu riječ; on je svjedok tako velike misterije, i uživao je u njoj potajno, ne otkrivajući je! Mudraci i pastiri došli su se pokloniti Isusu Kristu; Šimun i Ana objavili su njegovu veličinu te nitko drugi nije mogao dati bolje svjedočanstvo otajstva Isusa Krista od onoga koji je bio njegov čuvar, koji je poznavao čudo njegova rođenja i kojega je anđeo tako dobro poučio. Koji otac ne bi govorio o sinu tako divljenja?

Sveti Josip / Zagrebačka nadbiskupija

I usprkos žaru tolikih svetih duša koje bi s velikom revnošću sjedile pred njim da slave hvalu Isusa Krista, on nije mogao otvoriti usta da im kaže tajnu koju mu je Bog povjerio. To je zato što su Marija i Josip znali da se, ako želimo istinski uživati ​​u Bogu, moramo povući s Bogom i biti zadovoljni da ga vidimo nasamo. Kad promatram ljude u njihovom radu, poslu, aktivnostima, nalazim potvrdu izreke svetog Ivana Zlatoustog da svi naši postupci imaju samo ljudske ciljeve. Jer koliko ćemo naći onih koji ne skreću s pravog i uskog puta kad nađu da im je put blokiran moćnim preprekama, ili koji ne traže sklad između onoga što pravda zahtijeva i onoga što popularnost od njih traži, između dužnosti i želje da Molim?

Vrlina je poput biljke koja može umrijeti na dva načina: iščupana ili ostavljena da se osuši. Bujica je iščupa iz korijena i baci na tlo; suša je osuši na stabljici. Isto je i s vrlinom.

Koliko ćemo naći onih koje predrasude mišljenja, tiranija običaja, strah od šokiranja svijeta ne navode da traže neku sredinu između Isusa Krista i Belijala, između Evanđelja i svijeta? Ako doista postoje neki čije čestite želje nisu u potpunosti ugušene ljudskim poštovanjem, koliki su od njih zadovoljni čekajući svoju krunu do sljedećeg života i koji ne žele unaprijed zaraditi dio ploda u obliku ljudske pohvale? To je pošast kršćanske krjeposti.

Sveti Stjepan prvomučenik / Foto: santiebeati

Kada se odupreš nasilnim kušnjama, nemoj misliti da si spašen. Moraš se tada čuvati druge opasnosti, opasnosti pohvale. Suprotstavljeni porok iskorjenjuje vrlinu, ali ljubav prema hvali uzrokuje da ona uvene. Čini se da dobro drži svoj položaj, da stoji čvrsto, ali vara oči ljudi. Korijen je osušen; ne uzima više hranu; dobro je samo da bude bačen u oganj. To je suha trava s krovova o kojoj je David govorio, “koja se sama osuši prije nego što se iščupa” (usp. Ps 129,6). Kako je samo poželjno ne biti rođen na visokom mjestu, nego umjesto toga živjeti u nekoj napuštenoj dolini! Kako bismo pobožno željeli da naša krjepost ne bude izložena na uzvišenom mjestu, nego da se hrani kršćanskom poniznošću u nekom zaboravljenom kutu!

Josip je zaslužio najveće počasti jer ga čast nikada nije doticala. Crkva nema ništa slavnije, jer nema ništa skrivenije. Neka nam Svemogući Bog osigura da uvijek poštujemo Josipovu skrivenu krepost.