Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa, govori nam Gospodin u Evanđelju po Ivanu. Je li stvarno tako? Pretjeruje li Isus (kao i obično)?
Ako vjera nije egzistencijalna, tada je ona jedan lijepi ukras i baš ništa više. Nadalje, ako nije egzistencijalna, taj ukras koji nosimo postaje naporan, težak, umarajuć i posve besmislen. S druge strane, ako je egzistencijalna, sve više se, poznavajući sebe uvjeravam(o) u tu stvarnost – stvarnost ljudske slabosti.
Ne možeš te riječi shvatiti ozbiljno, imaš pravo, budući da Bog zasigurno traži da pred njim uvijek stojiš nasmiješen i po mogućnosti s leptir mašnom.
Mogu sam. Ili ipak ne?
Bez mene ne možeš učiniti ništa. Kako je to teško priznati! Kako je teško ponašati se kao dijete i uvijek vjerovati da je Bog taj koji se za tebe uistinu brine! Kako je samo lako živjeti kao poganin i ponašati se da ne postoji nešto, odnosno netko tko se zove Providnost.
A onda, priznaj samo; kako je dobro i lijepo nositi sav taj teret koji nosiš na leđima. Uistinu, bez mene ne možeš učiniti ništa, riječi su koje ne trebaš shvatiti ozbiljno. Naš je Gospodin to rekao, samo tako – tek toliko da nešto kaže, slažeš se?
Preteško je tvoje breme, ali s razlogom, zar ne? Obzirom da nema Nekoga tko bi taj teret mogao ponijeti, moraš sam, što je razumljivo…Neću vas ostaviti kao siročad tako postaje jedan u nizu pobožnih citata koje ne treba shvatiti ozbiljno. Obzirom da ne postoji taj Netko tko se brine, obzirom da ne postoji taj Netko tko bi bio tvoja jedina i prava hridina, a s obzirom da i ako postoji – da Ga zapravo ti ne zanimaš.
Kako je samo lako živjeti kao poganin i ponašati se da ne postoji nešto, odnosno netko tko se zove Providnost.
Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti je isto tako izgovoreno – samo tako – svakako – samo ne ozbiljno i istinito. Ne možeš te riječi shvatiti ozbiljno, imaš pravo, budući da Bog zasigurno traži da pred njim uvijek stojiš nasmiješen i po mogućnosti s leptir mašnom.
Istinitost Božje riječi
Vrativši se na početna promišljanja o egzistencijalnoj vjeri, a pišući tebi, koje su životne nedaće pritisnule u tolikoj mjeri da nemaš gdje i kako, ali i da nemaš odgovore na tako važna i duboka pitanja, izazivam te da se uvjeriš u lažnost svojih stavova i uvjerenja, baš kao i ovih mojih prethodno napisanih riječi. Kako? Iskrenom molitvom. Iskrenim priznanjem toga što je Gospodin znao i prije nego si došao do tog zaključka: Bez mene ne možeš učiniti ništa.
Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.
Evanđelje nije obična knjiga, ono je najjednostavnije – sve. Ako nije sve, onda je ni više ni manje nego – ništa. A ne može biti ništa, s obzirom na to koliko si važan Gospodinu, s obzirom na to da ne živiš kao Božje dijete, iako to po svojoj naravi jesi.
Iskoristi svoju nevolju i predaj se u ruke dobroga Boga – barem malo više nego što to obično radiš (ili misliš da radiš). Uvjeri se u istinitost njegove riječi i istinitost njegove osobe.
Kada, ako ne sada? Zavapi još danas.