Raspravljali su o tome jesu li današnje propovijedi preduge i kakve bi one trebale biti da bi ih slušatelji primili i razumjeli odnosno može li propovijed ostati bez osvrta na životnu svakodnevicu vjernika.

Velečasni Cujzek rekao je da mu propovijed nije teško napisati, no riječ Božju, istaknuo je, u današnje vrijeme aktualizirati je zaista izazovno.

„Sve ono što pišem ili nastojim izreći u svojim propovijedima, nastojim prvo provući kroz svoje srce. U prvom redu kroz molitvu, smireno“, rekao je pa dodao da njegovo pisanje i propovijedanje nisu obračun s nekim ili s nečim, već pokušaj da Božju riječ pusti u okolnosti sadašnjeg trenutka.

Bitno je s kakvim srcem svećenik propovijeda, je li stvarno u centru Isus Krist, ili je u centru on sam.

Don Mihovil priznao je da u početku svog salezijanskog hoda nije previše cijenio svećenike. „Bojao sam se da ću postati jedan od njih, da pričam i govorim stvari u koje ne vjerujem. To sam puno puta osjetio i to me često udaljavalo“, rekao je.

Na kraju je ipak odlučio postati svećenik jer je, kako kaže, shvatio da kroz euharistiju može pomoći djeci i mladima snagom koja ne dolazi od njega samoga. Ipak, kazao je da je imao poteškoća s propovijedanjem. „Imao sam otpor prema propovijedanju jer sam se bojao da ću morati govoriti stvari u koje ne vjerujem, ne živim ili ne pokušavam živjeti i imao sam poteškoća s uvjeravanjem samoga sebe u to“, kazao je.

Foto: HKM/ Vlč. Ivica Cujzek, Branimir Stanić, Don Mihovil Kurkut i Branimir Gubić

Dokumenti vatikanskog koncila kažu da u trenutku čitanja homilije sam Bog progovara, da sam Isus govori u tom trenutku, dodao je. „To je živa Riječ i ako ne takne mene prvoga, odnosno sve koji smo sudionici slavlja, a što ja tu radim? To je onda igrokaz. Ona mora taknuti nas, mora početi od nas. Ako svećenik ne stavi sebe u tu priču, sa svojom naravi, poviješću, slabosti i borbama, onda on glumi“, istaknuo je don Mihovil.

Važno je znati da je svećenik instrument Božje riječi, naglasio je. „On je u ulozi Krista i treba se podložiti Riječi, a ne Riječ njemu i zato mi često znamo zloupotrebljavati Riječ i koristiti je za naše ciljeve, za naše ideje. Često mi svećenici imamo stav. ‘Ja ću vam reći, ja vam trebam reći’. Ma ne trebaš ti brate ništa, ti si tu samo sluga koji trebaš služiti i razmrviti ono što ljudima Krist govori, a ne ti“, pojasnio je.

Važno je znati da je svećenik instrument Božje riječi. Svećenik je u ulozi Krista i treba se podložiti Riječi, a ne Riječ njemu.

Stanić je u svojoj je novinarskoj karijeri iščitao mnoge propovijedi svećenika i biskupa i kaže kako to uopće nije prirodno. „Čitanje propovijedi je kao da iščupate nešto iz svog korijena. Propovijed je dio euharistijskoga slavlja i kad je iščupate i onda analizirate dolazite kao u neki laboratorij. Sad ćemo procjenjivati je li bila bolja ili lošija.

Često se previše fokusiramo na to kakav je bio propovjednik, je li ruku dignuo previše ili prenisko. Onda zapravo pretvaramo Crkvu i euharistiju u nekakav sociološki trenutak.

Kad bismo uzeli taj kriterij mogli bismo biti jako kritični i reći – propovijedi kod nas su jako loše i onda analizirati tekst semiotički, koliko puta je netko pogriješio, koliko puta je zamucnuo, ako je transkript, koje figure su korištene, jesu li mogle biti malo bolje, aktualnije i onda zapravo pretvaramo Crkvu i euharistiju u nekakav sociološki trenutak.

Često se previše fokusiramo na to kakav je bio propovjednik, je li ruku dignuo previše ili prenisko, je li se nagnuo kad je govorio, je li šaputao, je li bio dovoljno razgovijetan, a premalo dovodimo u kontekst one koji su slušali tu Božju riječ“, primijetio je Stanić.

Dobro se zna što je propovijed, a čovjek može propovijedati na različite načine, zaključio je vlč. Cujzek. „Bitno je s kakvim srcem svećenik propovijeda, je li stvarno u centru Isus Krist, ili je u centru on sam“, istaknuo je.