U kakvim zabludama nerijetko živimo u kontekstu duhovnog života… Koliko nam je samo teško vjerovati Bogu i biti autentičnim i zrelim vjernikom!

Nerijetko mislimo da Boga treba kupiti nekim dobrim djelima, pa onda stvari činimo iz osjećaja dužnosti, a ne iz ljubavi. Mislimo da moramo biti dobri, mislimo da moramo, da moramo i da moramo. Samo nešto moramo, a od tog silnog “moranja” vjera i duhovni život postaje toliko težak da nas taj teret ili ubija ili i mi identičan (ako ne i gori!) teret namećemo drugima oko sebe – zavaravajući se pri tome da smo vjernici.

Nisam ja taj koji je dobar

Ponekad, kao da smo zadužili samog Boga vršeći neke propise i zakone. Koliko samo ne razumijemo stvari..

Nerijetko mislimo da Boga treba kupiti nekim dobrim djelima, pa onda stvari činimo iz osjećaja dužnosti, a ne iz ljubavi. Mislimo da moramo biti dobri, mislimo da moramo, da moramo i da moramo.

U 5. poglavlju Matejevog evanđelja zapisano je: “Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.”

Isus ovdje ne govori o tome “napravi to i to”, “napravi stvari točno tako”, ne, ne i ne. Znate u čemu leži ljepota ovog odlomka? U tome da Isus ovdje govori o sebi. On je taj koji mi je 1000 puta okrenuo svoj drugi obraz na svaki moj njemu upućen šamar. On je taj koji mi daje i više nego što sam tražio. On je taj koji nikada od mene nije okrenuo glavu.

On je dobar, ne ja. On oprašta, dok ja, nažalost – često ne. Ja sam radije onaj koji je potreban Njegovog oprosta. I to često.

Što još znam o sebi? Znam da za sebe ne mogu reći da se ponašam onako kako se moj Gospodin ponašao, ali i kako se i dalje ponaša. Moje, ali i naše djelovanje temelji se na zahvalnosti, na zadivljenosti gledajući Njega koji jedini zna kako živjeti punim plućima.

On je taj koji mi je 1000 puta okrenuo svoj drugi obraz na svaki moj njemu upućen šamar. On je taj koji mi daje i više nego što sam tražio. On je taj koji nikada od mene nije okrenuo glavu.

U koga sam zagledan?

Stoga, ako odlučim da ću biti dobar, to ne može biti zbog nekog fanatičnog uvjerenja u kojem samom sebi govorim “Bog je tako rekao”. Bog nije Bog zakona! Njegova glavna okupacija nije zakon, nego ja! Razlog moje odluke da ću biti dobar počiva na promatranju Njega koji je dobar.

Znam da za sebe ne mogu reći da se ponašam onako kako se moj Gospodin ponašao, ali i kako se i dalje ponaša. Moje, ali i naše djelovanje temelji se na zahvalnosti, na zadivljenosti gledajući Njega koji jedini zna kako živjeti punim plućima.

Razlog mog “okretanja drugog obraza” na ovom tragu nije produkt neke etičke odluke temeljene na mišljenju da ću se time više svidjeti Bogu, nego zadivljenost Njime koji isključivo tako reagira na nanesene uvrede.

Razlog moje vjere i odluke da povjerujem Kristu Gospodinu nije i ne može biti strah od “što ako” nego sjećanje i zahvala na sve što je do sada napravio u mom životu. I ja sam, kao i mnogi, ali i kao Izraelci boravio u svom Egiptu. I ja sam imao svoje vode kroz koje sam mogao prijeći samo ako ih On razdijeli. I ja sam, kao Izraelci imao lažne bogove i idole.

Samo nešto moramo, a od tog silnog ‘moranja’ vjera i duhovni život postaje toliko težak da nas taj teret ili ubija ili i mi identičan (ako ne i gori!) teret namećemo drugima oko sebe – zavaravajući se pri tome da smo vjernici.

Ukoliko nismo svjesni svoje grešnosti i toga da je jedino Bog dobar, živimo u laži misleći i zavaravajući se da smo veliki vjernici. Obdržavat ćemo milijune malih propisa, a u sebi ćemo biti – mrtvi. Nesvjesno, i samom Bogu tako ćemo govoriti – Tko je kao ja?