Promišljanja Božje riječi na 32. Nedjelju kroz godinu donosimo s portala sagud.xyz.

Isus svoje prispodobe često započinje riječima: „Kraljevstvo će nebesko biti kao…“ nakon kojih slijedi neka poznata životna situacija koja mu služi za usporedbu. Doduše, sumnjam da je itko od nas na nekoj svadbi ugledao deset djevica kako sa svjetiljkama čekaju zaručnika.

Ženidbeni običaji kod Židova

Da bismo shvatili ovu prispodobu, moramo najprije razumjeti ženidbene običaje koje Isus opisuje, a u njima se ističe nekoliko posebnosti. Brak je u ono doba započinjao sklapanjem zaruka, kada su se izmjenjivali i bračni zavjeti. Od toga trenutka zaručnici bi se već smatrali mužem i ženom, ali još ne bi živjeli zajedno (poput Marije i Josipa u trenutku navještenja).

Poslije sklapanja zaruka muž je imao obvezu na svojoj zemlji sagraditi kuću u kojoj će mladenci živjeti te potom organizirati svečanu svadbenu gozbu, koja je u pravilu trajala sedam dana. Tek nakon svadbe mladenci bi započeli zajednički život. Nakon dovršetka kuće i pripravljanja gozbe zaručnik bi uzvanicima poslao glasnike s viješću da uskoro dolazi. Od toga trenutka uzvanici bi sa zaručnicom bili u stanju pripravnosti iščekujući dolazak zaručnika. Kad bi se on pojavio, svi bi u procesiji krenuli prema kući bračnog para na svadbenu gozbu. Nakon dolaska procesije zatvarala bi se vrata imanja da se izbjegnu nepozvani gosti.

Brak je u ono doba započinjao sklapanjem zaruka, kada su se izmjenjivali i bračni zavjeti. Od toga trenutka zaručnici bi se već smatrali mužem i ženom, ali još ne bi živjeli zajedno (poput Marije i Josipa u trenutku navještenja).

U nekim je slučajevima ovo čekanje na zaručnika znalo potrajati i do tjedan dana, a nije se znalo ni to hoće li zaručnik doći po danu ili po noći. Ako bi došao po noći, tada bi uzvanici upalili baklje (koje se u današnjem čitanju nazivaju „svjetiljkama“) kako bi noću mogli putovati. Djevice koje se spominju u prispodobi bile su neudane prijateljice zaručnice koje su imale svoje mjesto i ulogu u ovim običajima, slično današnjim djeverušama. One također čekaju dolazak zaručnika, no on ne dolazi po njih, nego po zaručnicu, dok su one samo u pratnji. Neke su djevice bile mudre pa su se na vrijeme pripremile, a druge su bile lude jer su računale da će zaručnik doći po danu.

Crkva iščekuje zaručnika

Ovih deset djevica slika su Crkve. U židovstvu je deset minimalan broj ljudi koji predstavlja narod. Zaručnik je, naravno, Krist, a cijela prispodoba govori o njegovu drugom dolasku. Djevice prikazuju Crkvu u dva stanja: imamo kršćane koji očekuju Kristov drugi dolazak u bilo koje doba i one koji računaju da će Isus doći kada njima bude odgovaralo. Ove potonje čeka veliko iznenađenje. Ne samo da takvi kršćani neće spremno dočekati Kristov slavni dolazak već im ni oni drugi kršćani, koji će se naći dostojni, neće moći pomoći.

Ulje predstavlja dobra djela koja kao kršćani činimo (usp. Mt 5,14–16). Ona čine da naš život svijetli, omogućuju nam da hodajući kroz tamu (usp. Ps 23,4) nađemo put do nebeske gozbe, da uđemo i u njoj sudjelujemo. Mudre djevice nisu mogle dati ulja ludim djevicama jer u nekim stvarima svatko mora odraditi svoj dio. Mi možemo moliti za drugoga, ali ne možemo moliti umjesto njega, jednako kao što se ne možemo umjesto nekoga drugoga ispovjediti, pričestiti, učiniti dobro djelo itd. Svatko mora odraditi barem minimum prije no što Isus dođe, jer onda će biti prekasno.

Ovih deset djevica slika su Crkve. U židovstvu je deset minimalan broj ljudi koji predstavlja narod. Zaručnik je, naravno, Krist, a cijela prispodoba govori o njegovu drugom dolasku.

Uočimo da zaručnik dolazi u ponoć, što znači da bi lude djevice tada trebale trgovcima po ulje, a znamo da trgovine u ponoć ne rade – na to se trebalo prije misliti. Trgovci predstavljaju siromahe, tj. sve one koji su u nekoj materijalnoj ili duhovnoj potrebi, kojima treba da ih netko primijeti, sasluša, zagrli, prihvati, obrani… To smo svi pozvani činiti prije negoli bude kasno. Ako nećemo, Bog će već poslati pomoć potrebitima (usp. Est 4,14), no mi ćemo na sudnjem danu ostati vani jer su upravo ti maleni i slabi bili prilika da upoznamo Boga, kao što ćemo slušati za dvije nedjelje (usp. Mt 25,31–46).

Zaključak

Evanđelje završava zastrašujuće: zaručnik govori ludim djevicama da ih ne zna i da ih stoga ne može pustiti u kuću na svadbu. To je definicija pakla – potpuna odvojenost od Boga i od svega čemu je on izvor: ljubavi, mira, milosrđa, ljepote, dobrote, radosti… Da posljednji sud ne bi bio naš prvi susret s Bogom, moramo ga za života neprestano tražiti. Prvo čitanje kaže da će Boga lako vidjeti oni koji ga ljube i naći oni koji ga traže (usp. Mudr 6,12). Psalam govori o čovjeku koji vapije Bogu, neprestance ga traži i bez njega ne može živjeti.

Mi možemo moliti za drugoga, ali ne možemo moliti umjesto njega, jednako kao što se ne možemo umjesto nekoga drugoga ispovjediti, pričestiti, učiniti dobro djelo itd.

Život nas lako uljulja u nekakvu kolotečinu u kojoj za Boga nema mjesta, pa on ostaje samo neka priča koju smo čuli, stranac u našem životu. Da se sada pojavi Isus, bi li ga dočekao usklik: „Isuse moj, napokon se vidimo!” ili bi to bio susret s „nekim tamo Bogom o kojem sam nešto načuo”? Bog je postao čovjekom i svima nam je dao svoju Riječ kako bismo ga upoznali, ali ne tek u teoriji, nego tako da s njime izgradimo pravi odnos – toliko dubok da ga Biblija uspoređuje sa zaručničkim odnosom. To nije neka mistika za odabrane svece, nego nešto što mora biti naša kršćanska svakodnevica. U suštini to i nije toliko komplicirano: sve što trebamo učiniti jest Boga stalno tražiti.

Tražimo Boga, tražimo Mudrost! „Tko zorom rani njoj, taj se ne muči: nalazi je gdje sjedi kraj vrata njegovih.” (Mudr 6,14). Bog je tu, nadohvat ruke… Samo trebamo svrnuti svoj pogled prema njemu i upoznat ćemo ga, a on će čudesno promijeniti naš život.