Međureligijski dijalog ne znači nužno slaganje sa suprotnim stavovima, ali dijalog podrazumijeva slušanje i poštivanje drugoga. Dijalog kršćaninu omogućuje da svjedoči o Radosnoj Vijesti u svome životu.

Deklaracija Nostra aetate

Kako to da religije uopće i postoje? U br. 1 Deklaracije o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate ovako piše: Ljudi od različitih religija očekuju odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kako nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, koji je smisao i cilj našega života, što je dobro, što je grijeh, odakle boli i koja im je svrha, koji put vodi do postizanja istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti te što je, napokon, onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju, misterij iz kojeg smo potekli i prema kojemu težimo?

Na tom tragu, u br. 2. nastavlja slijed misli, ali i dodaje: Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, zapovijedi i nauke, koji premda se umnogome razlikuju od onoga što ona sama sadrži i predlaže, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude. No ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista koji je Put, Istina i Život, u kojemu ljudi nalaze puninu religioznog života i u kojemu je Bog sve sa sobom pomirio.

Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, zapovijedi i nauke, koji premda se umnogome razlikuju od onoga što ona sama sadrži i predlaže, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude

“Nerijetko odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude”

Kako shvatiti izričaj “odražavaju zraku one Istine”? Što je to istina uopće?

Biskup Fulton Sheen, jednom je prilikom govoreći o fenomenu religija objašnjavao da sve religije nastoje uspostaviti kontakt s nekim božanstvom. Drugim riječima, religije nastaju kao rezultat čovjekova promišljanja o Bogu, te čovjekova shvaćanja vlastite ograničenosti i krhkosti.

No ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista koji je Put, Istina i Život, u kojemu ljudi nalaze puninu religioznog života i u kojemu je Bog sve sa sobom pomirio.

U kršćanstvu stvari ne stoje tako. Bog je taj koji silazi ljudima, Bog je taj koji govori čovjeku, Bog je taj koji nam prvi dolazi ususret. On nas traži prije nego što mi njega tražimo.

Sve što kršćani znaju o Bogu, znaju zbog toga što je sam Bog rekao kakav je. O Bogu možemo govoriti da je ljubav – ne jer nam se tako čini ili bi tako trebalo biti, već zbog toga što nam je on to ne samo rekao, nego i pokazao.

Ljudi od različitih religija očekuju odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kako nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, koji je smisao i cilj našega života…

U povijesti čovječanstva, samo je jedan za sebe rekao da je Put, Istina i Život. Taj jedan nije nitko drugi doli Isus iz Nazareta. Dok su se svi samozvani proroci i utemeljitelji religija pozivali na nešto, ali, budimo iskreni i – ne pouzdavali u sami sebe i vlastite zasluge, jedan je za sebe rekao – Ja jesam.

Dakle, u opravdanosti religioznih pitanja i traženja, u mnoštvu religijskih ponuda, Crkva govori da je samo jedna istina, a sve ostalo – zrake.

Uostalom, Krist je, kako je Crkva uvijek držala i drži, pretrpio svoju muku i smrt dragovoljno, iz neizmjerne ljubavi, zbog grijeha sviju ljudi, da bi svi postigli spasenje. Kada dakle Crkva propovijeda, dužnost joj je da naviješta Kristov križ kao znak sveopće Božje ljubavi i izvor sve milosti, stoji u zaključku deklaracije Nostra aetate.