Postoji vrsta iscrpljenosti koju mi ​​svećenici doživljavamo, ona vrsta koja se ne može osloboditi samo odmaranjem ili izletom izvan grada. Iako se većinu vremena od nas samo očekuje da slušamo i nekako dajemo savjete, nesvjesno upijamo očaj, ljutnju i beznađe ljudi. Nismo mogli ne biti ranjivi na njihove borbe jer nas vide kao stupove nade, pa čak i nositelje inspiracije i ohrabrenja.

Procesija/Foto: Dario Zürchauer

Rečeno nam je da uvijek primamo ljude i da prema njima budemo suosjećajni jer mi smo Kristova prisutnost, mi trebamo pratiti svoje stado. Ali imamo i svoje osobne borbe. Ponekad zaboravimo da smo i mi ljudi, manjkavi i ranjeni. Ponekad se nesvjesno odvajamo od izvora naše svećeničke snage, od Isusa. Dakle, nije li to razlog nekontrolirane iscrpljenosti.

Molitva/Foto: Dario Zürchauer

Kada nas vidite mrzovoljne, molimo vas za malo razumijevanja jer nemamo uvijek priliku izraziti svoje frustracije. Kada nas vidite same i usamljene, molimo vas da nas se sjetite u svojim molitvama da možemo pronaći radost koju smo načas izgubili. Kad vidite da se mučimo, tiho nam priđite, jer običan pozdrav već je velika stvar za nas. Ono što je najvažnije, kada vidite da izgledamo iscrpljeno, molite da nađemo vremena za molitvu jer zauzetost naše službe ponekad zasjeni potrebu za molitvom: jedinim protuotrovom za tu iscrpljenost.
Molite za nas kao što mi molimo za vas. Hvala vam.

Christian Emmanuel Gabinete

Izvor: The Australian Catholics Page/Facebook