Čovjek živi od svojih početaka u suodnosu s prirodom. Taj je odnos, gledano kroz povijest, obilježen različitim inačicama: u samim je početcima čovjek strahovao od prirode očitujući joj svojevrsno poštovanje i divljenje. Nakon toga zapali smo u razdoblje svojevrsnog podjarmljivanja prirode sebi, pri čemu se prirodu promatralo kao onu koju je nužno ukrotiti te iz nje izvući najbolju korist. Suvremenost je pak donijela nove inačice arhaičnoga koje na zapanjujući način očituju povratak onomu izvornom: prirodu se ponovno promatra kao nešto „sveto“ i vrijedno čašćenja do te mjere da smo suočeni sa svojevrsnim bizarnostima u pogledu ekološke problematike i njezina rješavanja.

Tako je primjerice nedavno osvanula vijest: „Sve za spas klime. Njemački grad zabranjuje gradnju obiteljskih kuća“. Riječ je o njemačkom gradu Münsteru. Gradsko je poglavarstvo, naime, donijelo odluku da obiteljske kuće u kojima stanuje jedna prosječna obitelj s četiri ili čak više članova zauzimaju previše prostora te su zbog toga uveli zabranu gradnje, potičući pritom klasičnu stanogradnju, tj. gradnju stambenih jedinica s mnogo stanova na jednom mjestu. Razlog je, kako smo istaknuli, i više nego bizaran: dotična bi odredba trebala ići u prilog zaštiti klime, koja (zaštita) između ostalog uključuje i štedljivo raspolaganje zemljištem odnosno zemljom, pričem ju treba pustiti da bude upravo ono što jest – jednostavno zemlja u svojoj izvornosti i netaknutosti.

Nije nam namjera zalaziti dublje u navedenu problematiku, no navedeno otvara mnoštvo drugih pitanja koja dotične „gradske oce“ nisu pretjerano zanimala, a koja su vrijedna spomena: poimanje obitelji i njezina prava na stanovanje prema vlastitu odabiru; poimanje privatnog vlasništva, u koje na poseban način ulazi i privatan posjed, te raspolaganje njime; poimanje uloge zemlje i prirode uopće, pričem se njoj više ništa ne smije podrediti itd. U sveopćoj klimi ispričavanja i „vraćanja dugaˮ navedenom je, čini se, upravo to cilj: zemlji odnosno prirodi i na taj način vratiti dug za sve ono što smo prema njoj činili. Ne treba biti osobito upućen da se ne bi moglo zaključiti kako jedna takva odredba u nizu mnogih drugih stoji nasuprot izvornom kršćanskom poimanju zemlje, a time i prirode: ona je čovjeku darovana da s njom ponizno raspolaže te se kroz taj odnos treba očitovati proslava Boga koji ju je i stvorio. To pak jednostavno znači da priroda nije ono krajnje u smislu zadržavanja strahopoštovanja, već je to jednostavno Bog.

Današnje nam prvo čitanje iz Knjige Kraljeva donosi zgodu sa starozavjetnim prorokom Ilijom. Poput svetoga Ivana Krstitelja i njega je obilježavala žestina za Božju stvar. Danas pak čitamo kako ga Ilija prepoznaje u prirodnim fenomenima. Zanimljivost je pak u tom da izvještaj jednostavno skreće u radikalno drugačijem smjeru nego što se to moglo očekivati kada je riječ o Iliji i njegovu odnosu prema prirodi: izostaje naime za Iliju očekivana žestina i dinamika. Upravo suprotno! Čitamo naime da tražeći Svemoćnog On nije bio u olujnom vihoru, a nije ni u potresu, ni u ognju. U fenomenima koji bi takoreći priličili Ilijinu karakteru. Za razliku od njih Gospodin se pojavio u laganom i blagom lahoru. Osim pouke o blagosti i nježnosti starozavjetnog Jahvea današnje nam prvo čitanje želi istaknuti i to da Bog jednostavno izmiče našim očekivanjima s obzirom na djelovanje i zahvate koje u obredima i molitvama stavljamo pred njega.

Priroda nije ono krajnje u smislu zadržavanja strahopoštovanja, već je to jednostavno Bog.

Upravo je to, čini se, jedna od temeljnih kušnji samoga vjernika: na Boga utjecati tamo gdje „ja“ smatram da bi trebalo djelovati. Dovesti ga do toga da jednostavno nema izbora, već se zbog naših molitava i dobrih djela pojaviti u nekom „vihoru“, „gromu“ ili „potresu“, odnosno uzvratiti onima za koje mislimo da im se treba uzvratiti na takav, pomalo silovit način. Bog ne samo da od toga odustaje, nego nam on po uzoru na molitelja uopće, Isusa Krista, daje odgovor kako će se i gdje pojavljivati s obzirom na naše i tuđe živote. Umjesto snage i siline on će uvijek izabrati blagost i strpljivost. No to nikako ne znači da je Bog nešto suprotno snazi, pa i moći. On naime jest snažan, ali ne djeluje snažno. I to je temeljna pouka. Upravo kako bismo trebali i mi. Već nam naime temeljna psihologija očituje da su oni koji pokazuju izvanjsku snagu zapravo iznutra prilično nesigurni, slabi i strašljivi.

Osim pouke o blagosti i nježnosti starozavjetnog Jahve, današnje nam prvo čitanje želi istaknuti i to da Bog jednostavno izmiče našim očekivanjima s obzirom na djelovanje i zahvate koje u obredima i molitvama stavljamo pred njega.

Dok s druge strane uravnotežena i mirna osoba u sebi nosi (neobjašnjivu) snagu i prodornost. Dotično nije lagano prihvatiti kada smo okruženi pojedincima koji neprestano, doduše samo izvana, očituju silu i moć. Međutim, Bog nas poziva na promjenu paradigme. Na prvo se čitanje nadovezuje evanđeoski tekst u kojem nam se predočava Isusov odnos prema prirodi. Ne možemo ne primijetiti da je Isusovo gospodstvo nad prirodnim fenomenima učenike fasciniralo i oduševljavalo. Štoviše, kao ljudi upadali su u napast svojevrsnog izdizanja, tj. ekskluzivnosti zbog druženja s Isusom u odnosu prema drugima. Vidljivo je to i u današnjem evanđelju, i to ni više ni manje nego po apostolu Petru. Isus je kao onaj koji vlada procesima prirode hodao po moru. Petar ga je u tome htio oponašati. A upravo mu je to donijelo svojevrsnu opomenu, da ne kažemo trenutačnu propast: čim je zakoračio, odmah je zbog straha od vjetra počeo tonuti.

Isus je u svojoj opomeni slobodno mogao uz lakovjerni dodati i licemjerni, dodvoravajući itd. Odnos prema prirodi, kroz koji smo promatrali današnja biblijska čitanja, svjedoči da se ništa ne smije staviti ispred svemogućega Boga, koji je njezin tvorac. Danas bi sigurno rijetki poželjeli hodati po vodi. Ne bi naime sebi htjeli priuštiti medijsku pozornost. Međutim, napast je slična iako manje primjetna: danas je više na djelu takvo instrumentaliziranje prirode da u svojem svakodnevnom djelovanju uopće ne vodimo računa radi li, primjerice, klima-uređaj u našem stanu predugo? Kupujemo li automobile koji pretjerano troše? Služimo li se takvim materijalima koji su teški onečišćivači prirode itd.? Sve to očituje naš zahtjev da jednostavno želimo uznosito „hodati po vodi“ jer „što nam tko može u našemu trošenju prirodnih danosti. Ona su ionako tu da nam služe“. Upravo takav stav, iako to ne priznajemo, nosimo u sebi kada se bahato odnosimo prema prirodi i njezinu narušavanju. S druge pak strane takav stav rađa i svoju suprotnost: uvjerenje po kojem je priroda ono najviše i „najsvetije“, pri čemu se ništa i nitko ne smije staviti iznad nje. Kršćanstvo nas međutim uistinu poučava pravom, istinskom odnosu prema prirodi, a to je da ju prihvaćamo s poštovanjem imajući uvijek pri svijesti da je ona i zrcaljenje njezina Tvorca. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Stjepana Radića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.