„Ako će nam Bog suditi po našoj savjesti, a netko za laki grijeh osjeća težinu kao da je teški grijeh i obrnuto, je li ispravno težinu grijeha određivati po svojoj savjesti?

„Nije to baš ispravno. Mi moramo savjest slušati. Savjest je glas Božji u nama, ali nije problem kod skrupuloznih koji misle da je sve grijeh”, rekao je i uputio na razumijevanje savjesti kod zločinaca ili kod nekih svjetskih moćnika „koji smatraju da na zemlji ima previše stanovništva”.

Oni osjećaju svoje poslanje, po savjesti, da treba nekoliko milijardi ljudi maknuti s ove zemlje, rekao je vlč. Vuković i podsjetio da je poznato da u tom smislu postoji čitav jedan pokret.

„Znači, slušajući svoju savjest oni čine dobru stvar? Ne. Savjest treba izgrađivati.”

Mi katolici – podsjetio je – imamo Katekizam Katoličke crkve, imamo pravila, imamo zapovijedi još od Deset Božjih zapovijedi, a Isus je sve to još rastumačio – držati se Zapovijedi ljubavi, po pravilima Crkve, koja se opet temelje na Evanđelju – i na taj način valja odgajati savjest da ne zastranimo.

„Skloni smo tome ‘jer sam ja tanak na toj strani’ i ako mi nešto ne odgovara po pitanju nauka Katoličke crkve, onda pokušavamo sve to malo preurediti, malo ispraviti Boga u nekim stvarima i poučiti, Isus to nije mogao znati, jer mi smo ipak ljudi 21. stoljeća.

„Dakle, treba paziti. U tome nam može pomoći i svećenik, župnik, duhovnik; bilo kroz ispovijed, savjete ili razgovore, te ako smo iskreni pred njim on će nas upozoriti: ‘Pazi, malo si zastranio… Malo si zastranila…’ Moramo paziti da ne bi savjest krivo formirali. Ako je ona ispravno formirana, onda je ono prvo pravilo (o kojem govori slušatelj HKR-a u svome pitanju): slušati savjest”, zaključio je odgovor vlč. Ljubo Vuković.

Za vrijeme molitve krunice ponekad mi se jave misli na osobe i događaje, pa imam osjećaj rastresenosti. Što trebam učiniti u takvim trenucima – nastaviti s molitvom ili?

„Koncentracija u molitvi to je velika stvar, a rastresenost je vrlo prisutna kod svih nas. Konkretno, kad ja molim krunicu, znam desetku po desetku na neku nakanu, za nekoga – konkretne osobe, moje nećake, pokojne – i malo pobjegneš mislima na njih, ali stalno se i vraćam; sam sebe upozoravajući da ne budem van molitve.”

„S druge, pak, strane i tu nas đavao želi obeshrabriti – ako molitva nije do kraja onako savršena i sabrana – želi uvjeriti da možda nema niti smisla takva molitva. To je krivo. Uvijek moramo sebi posvijestiti da je molitva razgovor s Bogom, a opet kroz krunicu Majci Božjoj se i prikažemo i molimo zagovor njezinome Sinu.”

Vlč. Vuković je molitvu usporedio s razgovorom i sa susretom s nekim našim prijateljima.

„U većini slučajeva naši susreti nisu savršeni. Pozovemo nekog na kavu, pijemo zajedno, a misli su mi u nekim mojim problemima, ali ne možemo reći da je taj prijateljski susret zato propao. Nama je u biti jako drago što smo se našli. Bitno je izdvojiti vrijeme”, naglasio je, dodajući:

Ako sam odvojio vrijeme za Boga, za Isusa – iako svjestan dekoncentracije, rastresenosti i da mi misli znaju lako odlutati – ključno je ipak ne odustati.

„Đavo nas želi obeshrabriti i reći: ‘Ljubo nema ti smisla takva molitva i uopće nemoj moliti’, a kad u tome uspije on je svoje napravio. Dakle, ne odustati u molitvi. Truditi se ‘koliko je moguće’, a kada je i nakana za određene osobe onda je i ta molitva nekako u tom slučaju usmjerena i proširena na razmišljanje o tim ljudima za koje molimo.”

Nastavlja da nije dobro i kada je molitva samo kako se izrazio – ‘mantranje’ – ponavljanje, pa se ovdje prisjetio i jednog tumačenja profesora Tomislava Ivančića koji je upozoravao da molitva krunice može biti i takva ‘praznovjerna’ molitva; ako baš ništa ne razmišljaš, već samo želiš sve savršeno odrecitirati.

„Svatko bi trebao naći svoj put molitvenog života, svoj način molitve i posvijesti sebi da je to, dakle, susret s najboljim Prijateljem kojemu možemo sve reći”, zaključio je ‘radijski župnik’ vlč. Ljubo Vuković.