Izdaja Judina ponavlja se u svim pravcima i smjerovima kroz vjekove. Možda nije tako oštra i tako strašna kao Judina, ali ona se šulja i traži hrane u svim ljudskim srcima.

I nitko ne može kazati da nije u većoj ili manjoj stvari postao sudionik Judine izdaje.

Jer svaki je grijeh zapravo izdaja.

Naši grijesi Judin su grijeh u nastavcima.

I naša izdajstva produženje Judina izdajstva.

Ta izdaja, izdaja grijeha, obuhvaća sva kopna, sva ljudska naselja, sve vjekove, sva vremena.

To je izdaja kojoj nema kraja.

Korijen je njen u raju zemaljskom, a raslinje se njezino razvilo i zazelenilo kraj baklji koje su u mrkloj noći zaplamsale pred Getsemanskim vrtom.

Jedno i drugo povreda su velikoga Boga. Kod svakoga, pa i najsitnijega od njih, bio je sličan psihološki proces kao i kod Judina grijeha, Judine izdaje.

Trebalo je birati između Boga i stvorenja.

Trebalo je Bogu dati prednost.

Trebalo je sačuvati unutarnju slobodu prema svemu stvorenom.

Nutarnju neprivezanost na materiju i ono, što zovemo trostrukom požudom.

Ali ne! Mi smo dali prednost stvorenju.

Izabarali smo nešto maleno i bezvrijedno umjesto Boga.

Pustili smo da nas zarobe niske i neznatne stvari.

Postali smo plijen materije i trostruke požude.

I između nas i Boga razvijao se potresan dijalog.

Jer Bog je i nas milovao. Nije tako lako pustio da odemo od njega. Htio nam je u posljednji čas otvoriti oči. Htio nas je pridržati svojom milinom. I nama je govorio nježnu riječ: Prijatelju!

Ali sve badava. Mi smo se okrenuli od njega kao Juda. Čvrsto smo stegnuli vrećicu s novcem i otišli u mrklu noć.

A ta vrećica s novcem – to je naša sebičnost i sebeljublje. Jer svaki grijeh, svaki propust, svaka slabost, svaka pogreška naša ima svoj korijen u sebičnosti.

Pustimo velike i omašne stvari. Tamo je sebičnost i previše vidljiva. Ali koliko sebičnosti ima u sitnim i naoko malim stvarima.

Tu je naša oholost i nadutost. Tašto i oholo adoriranje pred svojim mišljenjem i svojim sudovima. Pravdaštvo i nadmetanje pred drugima. Precjenjivanje svoga rada, a podcjenjivanje tuđega. Mišljenje, da mi sami sve najbolje obavimo i da nam nema zamjene.

Sve je to sebičnost, obična ljudska sebičnost, koja nas guši u svim pravcima, u svim varijantama, u svim oblicima.

Sebični smo onda kad ne damo drugima pred sebe. Kad smo prema drugima uski, tjesnogrudni, opori. Kad ne razumijemo tuđi rad i tuđe potrebe. Kad ne sudjelujemo u radostima i žalostima bližnjega. Kad pred bližnjim tako stišćemo i branimo svoj “ja” da ne samo da se ne sjetimo na njegove potrebe, već smo tako škrti da mu ne priuštimo ni jedan veseli pogled, ni jedan srdačan osmijeh.

Sebični smo kad se zatvaramo u svoje probleme i jade. Kad toliko gledamo u njih da zaboravljamo kako izvan nas još netko postoji i kako taj isto tako nosi neke probleme i jade.

Sebični smo kad ne podnosimo tuđe uspjehe, kad teško slušamo kako druge hvale i kako im se dive. Sebični smo kad pustimo da nas zarobi naša osjetljivost, zlovolja, malodušnost, razdražljivost. Kad se ponašamo kao da samo mi postojimo, kao da smo mi i naš “ja” centar svega, centar svijeta, a sve ostalo, i ljudi i događaji, treba da nama služi.

Sebični smo kad tražimo prva i najvidljivija mjesta i kad tako uporno branimo svoja prava…

Sebični smo kad ne podnosimo da nekoga iz naše okoline hvale, priznaju njegove kreposti i vrline.

(…)

Možda će netko i opet kazati: Pa to su sitne, male stvari, sasvim obične ljudske pogreške kojih se čovjek ne može otresti.

No, ne zaboravimo da pred Bogom gotovo da i nema malih stvari.

I naša mala izdajstva velika su izdajstva.

I naše male pogreške – velike pogreške.

I naši mali padovi – veliki padovi.

Jer Bog je tako velika i neizmjerna ljubav da je i najsitnija stvar osjetljiva povreda te velike i neizmjerne ljubavi. Pogotovo kod onih duša koje su više primile i koje tu ljubav savršenije poznaju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige službenice Božje Marice Stanković Sudionici muke Kristove. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.