Slavljem mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak Katolička Crkva započinje proslavu Vazmenog trodnevlja muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Dan je to kada se sjećamo velike tajne koja svoj sadržaj ima u otajstvu euharistije koju nam je sam Isus
ostavio da slavimo njemu na spomen. Želimo stoga ovoga dana promišljati upravo o veličini euharistijskoga dara u kojemu se svakome vjerniku Krist daje kako bi ga blagovao te u njemu pronalazio snagu za vlastiti život. No, kako ćemo spoznati i otkriti tajnu euharistije ako ne
upravo posredstvom Božje riječi koja nam se toga dana nalaže da ju čitamo. Mislimo prije svega na evanđeoski odlomak iz Ivanova evanđelja u kojemu nam se na vrlo jasan način tumači ono što je smisao euharistije (usp. Iv 13,1-15).

Večera je to, ako ćemo ju tako nazvati, večera izdaje i prikaz jedne od najvećih tragedija u povijesti ljudskog roda.

Evanđelist Ivan pred nas stavlja izvještaj koji u tradiciji Crkve nazivamo izvještaj o posljednjoj, odnosno Gospodnjoj večeri. Zbog toga je liturgija Crkve svetu misu koju vjernički puk slavi toga dana nazvala Misa večere Gospodnje. Evanđelistu Ivanu stalo je dakle prikazati smisao Krista i njegova blagovanja s učenicima. Promotrimo li pobliže biblijski tekst, vidjet ćemo kako je to sve samo ne večera u onom smislu u kojem mi poimamo večere i naša druženja. Večera je to, ako ćemo ju tako nazvati, večera izdaje i prikaz jedne od najvećih tragedija u povijesti ljudskog roda. Ivan nam naime prikazuje Judu kao onoga koji izdaje Krista, a blaguje za istim stolom s njim. Čudna li čuda, reći će neki izmoreni svojim životom te već pomalo istrošeni od pretrpljenih izdaja i udaraca svojih najbližih. Oni dakle koji su u životu naučili na surovost svakodnevice i niske udarce u evanđeoskom izvještaju o posljednjoj večeri neće vidjeti ništa maestralno ni spektakularno jer ih je život naučio dubini pogleda. Oni će blagovanju Krista, odnosno slavlju posljednje večere, pristupiti ipak s većim oprezom. Zašto? Razloga je više, a onaj temeljni je istinski zrelo shvaćeno kršćanstvo po uzoru na Isusa Krista. Kršćanstvo je to koje je svjesno kako su ljudi izuzetno maleni te nedostatni i uvijek potrebni ljubavi koju je Krist imao te time nadvladao sve udarce i bičeve, i to od onih od kojih se to ne bi očekivalo. Na taj nas način Misa večere Gospodnje želi otrijezniti kako ne bismo snivali san o bajkovitu kršćanstvu koje sam Isus nije tako zamišljao.

Na koncu, tko može reći da netko vjeruje više, a netko manje?

Ono pak što je Isusu na umu, a potvrđuje nam to evanđelist Ivan u svome izvještaju, jest prije svega kršćanstvo shvaćeno po principu ljubavi. Temeljni je to princip o kojemu opstoji ili na kojemu pada naša vjera, i to kakva god ona bila, velika ili mala. Na koncu, tko može reći da
netko vjeruje više, a netko manje? Kršćanin koji istinski nasljeduje Krista je prije svega onaj koji ljubi svoju braću. Čini to na način sebedarne ljubavi koja ne mari za cijenu vlastita izgaranja za ono što je istinski dobro i vrijedno, jer takav nam je primjer ostavio sam Krist. Živeći takvu ljubav, odnosno prakticirajući sebedarje u poniznosti svoje krhkosti i malenosti, on ne sustaje ni u trenutcima izdaje i kušnje. Razlog je samo jedan. Naime, on ne očekuje nagradu i pohvalu od ljudi, nego je svjestan da sve što čini čini radi proslave Boga, a ne sebe. Stoga nam je sada jasnije zašto Crkva Veliki čevrtak stavlja na početak slavlja Vazmenoga trodnevlja. Na srcu joj je naglasiti dubinu temeljnih istina kršćanstva koje svoj sažetak pronalaze u sebedarnoj ljubavi Isusa Krista.

Na ovaj način dolazimo i do odgovora na pitanje o smislu slavlja euharistije, odnosno Kristova blagovanja s učenicima. Kristovo blagovanje s učenicima, a onda i euharistija koju danas slavimo, biti će istinski shvaćena jedino ako je promatrana kao čin Isusove sebedarne ljubavi za čovječanstvo. I to za svakoga čovjeka, a ne tek za određenu grupu ljudi. Tu se Bog u liku Isusa Krista pokazao kao Bog koji ljubi ne mareći za cijenu vlastite ljubavi, a velika je bila cijena, i to nam je svima više ili manje jasno. Cijena je ogromna jer uključuje predanje vlastita sina u smrt. Smrt je pak nastupila izdajom. Izuzetno bolnim bodežom svakodnevice. Onim koji čini da čovjeku klone duh i malakšu sile. Krist nije klonuo jer je ljubio, i to do kraja ljubio.

Cijena je ogromna jer uključuje predanje vlastita sina u smrt.

Društvu u kojemu živimo možda je ponovno potrebno o tome progovoriti. O smislu istinske sebedarne ljubavi po modelu Isusa Krista jer, gle čuda, možda bi ona mogla postati lijekom za temeljnu bolest suvremenoga čovjeka, a to je prazna nutrina koja stvara praznoga čovjeka.
Čovjeka koji je u utrci za materijalnim ispraznio i ogolio svoj duh. Stalno u sebi osjeća nemir te traga za ispunjenjem, a jednostavno ga ne nalazi. Pokažimo mu Krista te ga pozovimo na iskrenu i čistu ljubav prema bratu jer nikada ne znamo, možda mu baš to to bude lijek za
njegov nemir. Krist se predao u ljubavi za čovjeka i time ušao u trajni mir koji daruje nebeski Otac. Pokušajmo to iskusiti slaveći Vazmeno trodnevlje muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Benakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.