Očinstvo se često ponižava. Sumnja se da je svaki otac ili autoritet zlostavljač ili nasilna osoba. Očinska slika u modernoj kulturi često je blijeda i tanka, čak i do te mjere da se od nje napravi karikatura, dok se na majku gleda kao na sposobnu i snažnu, donosi portal Muževni budite.

U modernom društvu nedostaju muškarci koji predstavljaju pozitivnu sliku očinstva. Očevi obitelji ne igraju uvijek ulogu koju bi trebali preuzeti i više ne znaju kako se ponašati. Očinstvo je u krizi u Crkvi; ono pati i u svijetu obrazovanja i školi. A da ne spominjemo politiku, gdje političari češće odaju dojam da su djeca s argumentima, nego ljudi kojima se jednog dana može pružiti prilika da budu prepoznati kao „očevi nacije“, poput nekih svojih prethodnika. Tu je i kriza muževnosti, koja je neizbježna, zaista, s obzirom na to da se istinska muževnost na kraju ne može postići bez određenog oblika očinstva.

Odsutnost očeve figure uzrokuje bolne posljedice u životima ljudi.

Unatoč ovom kontekstu ili bolje reći zbog ovog konteksta, potreba za istinskim očinstvom nikada nije bila veća nego danas. Nalazimo se u svijetu siročadi i toliko je ljudi dezorijentirano i pati jer u životu nisu imali priliku upoznati nekoga tko je bio pravi otac.

To posebno primjećujem u vlastitoj službi. Susrećem velik broj ljudi i moram reći da me pogađa spoznaja kolika je očajnička potreba za očinstvom. Bilo da su to djeca, mladi, parovi, odrasli ili stare bake, svi imaju potrebu za očinskim likom. To se ne izražava uvijek izravno zbog straha ili ponosa, što obeshrabruje njegovo priznavanje, ali postoji u svima bez iznimke. U svojoj sam službi ispred sebe imao važne poslovne ljude, ljude na čelu velikih poduzeća, koji su ipak došli nakon konferencije i, na rubu suza, zatražili veliki zagrljaj.

Svaki muškarac i žena treba pronaći oca na kojeg se mogu pouzdati i od kojeg mogu biti prepoznati, voljeni i ohrabreni. Ovaj je otac, naravno, prije svega Otac na nebu, ali svaki put kad se muškarac ili žena nađu suočeni s nekim tko svojim načinom postojanja predstavlja autentičnu sliku Božjeg očinstva, to je velik dar.

Patnja uzrokovana odsutnošću oca

Odsutnost očeve figure (lika samog Boga, ali i onih koji su na ovaj ili onaj način ljudske verzije božanskog očinstva) uzrokuje bolne posljedice u životima ljudi. Ovdje ne želim davati iscrpan popis, ali spomenut ću samo četiri točke.

Bez očinstva postoji problem prijenosa

Uloga oca upisati je dijete u lozu, pružiti pristup baštini, baštini koju dijete kasnije mora prenijeti drugima. To je pitanje prijenosa, a znamo kako je već danas teško prenijeti s generacije na generaciju sve ono što čini bogatstvo i ljepotu postojanja: ljudske i duhovne vrline, kulturu, tradiciju koja pripada zemlji, i više. Nedostatak očinske uloge, naravno, otežava ovaj prijenos.

Primjećujem da taj nedostatak stvara određenu vrstu osobnosti: pojedinca koji nema svijest o tome što se duguje onima koji su bili prije njega, koji nema osjećaj odgovornosti prema onima koji će doći poslije njega. Bez zahvalnosti za prošlost i bez odgovornosti prema drugima za budućnost, ta će se osoba zadovoljiti time da maksimalno profitira od života na sebičan i individualistički način. Ovakav stav danas nije rijedak.

Bez očinstva nema milosti

Suvremeni svijet vjerovao je da je dobro naviještati Božju smrt. Pristupio je velikoj laži ateizma: Bog svojim zakonima i zapovijedima sprječava čovjeka u tome da bude slobodan; moramo ga se, dakle, riješiti, i tada će ljudska osoba napokon biti slobodna i sretna, oslobođena ograničenja i krivnje! Iako je ta laž dovela do milijuna smrtnih slučajeva, i dalje postoji napast da Boga (i sve oblike očinstva) učinimo neprijateljem ljudske slobode i da svu vertikalnost smatramo ugnjetavanjem.

Ali stvari nisu tako jednostavne kao što ateizam pretpostavlja. Ako nema Boga, nema ni oprosta ni milosti.

Svima nam se sviđa prispodoba o izgubljenom sinu u Evanđelju svetog Luke (vidi Lk 15), koja nam pruža čudesan pogled na božansko očinstvo. Prepoznajemo priču mlađeg od dvojice braće, koji je zatražio svoje nasljedstvo i otišao u stranu zemlju. Nakon što je u svome neurednom životu sve potrošio, našao se kako pazi na svinje (što nije osobito uspješna priča za mladića iz židovske obitelji!), umire od gladi i žudi za hranom koja se daje svinjama. Situacija ga je dovela do samorefleksije i odlučio se vratiti u očevu kuću, gdje su čak i sluge obilovale u hrani. Pripremio je svoj mali govor o dolasku: „Oče, sagriješio sam protiv neba i pred tobom; nisam više dostojan zvati se tvojim sinom; ponašaj se prema meni kao prema jednom od svojih najamnika.“

Svi znamo neočekivani kraj ove priče: otac vidi sina kako stiže izdaleka i, preplavljen sažaljenjem prema njemu, trči da ga pokrije poljupcima i ne dajući mu vremena za pripremljeni govor, otac zapovijeda svojim slugama: „Brzo mu donesite prikladnu odjeću (ne bilo kakvu, već najljepšu), stavite mu prsten na prst (znak vraćenog dostojanstva), stavite sandale na njegove noge i pripremite mu veliku zabavu, zajedno s masnom teletinom, glazbom i plesom.

Trebaju nam riječi Drugog, riječi autoriteta, riječi nebeskog Oca, da bismo se uistinu oslobodili grešaka i pomirili sa sobom.

Ponovimo istu priču, ali ovaj put eliminirajmo očinsku figuru. Kad se sin vrati doma, nema nikoga… Kuća je prazna, beznadno prazna, napuštena. Samo vjetar bije o vrata i prozore.

Nema nikoga da ga dočeka, nema nikoga da mu oprosti, nema nikoga tko ga voli. Nikoga da mu kaže: „Unatoč onome što si učinio, usprkos tvojim greškama i grijesima, ti ostaješ moj voljeni sin, možeš povratiti svoje puno dostojanstvo, ovdje ti je mjesto i možeš biti slobodan i sretan u kući svoga oca, kući koja je ujedno i tvoja kuća! Sve što imam tvoje je!“

Ponekad se ne možemo osloboditi svojih pogrešaka, čak ni s vojskom psihologa koja pokušava ukloniti našu krivnju. Nemam ništa protiv psihologa, upravo suprotno, oni često izvrsno rade, ali ne mogu oprostiti grijehe. Moramo primiti odrješenje nekoga većeg od nas samih. Trebaju nam riječi Drugog, riječi autoriteta, riječi nebeskog Oca, da bismo se uistinu oslobodili grešaka i pomirili sa sobom.

Ako nema Boga, nema ni oprosta ni milosti.

Ta nas razmatranja tjeraju da izmjerimo neizmjernu milost koja se daje svećeniku u mogućnosti izricanja riječi odrješenja, iako su izgovorene u prolazu, onima koji mu se dolaze ispovjediti. Zna da, unatoč svojim osobnim ograničenjima, kad nekome kaže: „Odrješujem te tvojih grijeha“, riječi koje izgovara nisu samo ljudske riječi, već da imaju sam autoritet Svetog pisma. One imaju moć osloboditi grešnika od zla za koje je on kriv, vratiti mu dostojanstvo i dati mu slobodu i mir. Kakva je radost moći biti takav instrument Božjeg milosrđa! Davanje svećeničkog oprosta možda je najbliže sudjelovanje u Božjem očinstvu.

Znamo da je u Starom zavjetu upotreba riječi „Otac“ kad se govori o Bogu prilično rijetka kako bi se izbjeglo miješanje Božjeg očinstva s muškim poganskim bogovima koji su sudjelovali u spolnom razmnožavanju. Drugim riječima, pojam „Otac“ koristi se manje u kontekstu stvaranja, a više u kontekstu otkupljenja, zaziva Božjeg milosrđa u spašavanju svog naroda. Jedan od najljepših odlomaka iz Starog zavjeta koji priziva Boga kao oca nalazi se u 63. i 64. poglavlju proroka Izaije, posebno u sljedećem odlomku:

Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša k`o haljine okaljane. Svi mi k`o lišće otpadosmo i opačine naše k`o vjetar nas odnose. Nikog nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim. Pa ipak, naš si otac, o Jahve: mi smo glina, a ti si naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih. Ne srdi se, Jahve, odveć žestoko, ne spominji se bez prestanka naše krivice. De pogledaj – ta svi smo mi narod tvoj! (Iz 64, 5-8)

Bez nazočnosti milosrdnog Oca prepušteni smo svojim greškama, bez ikakva mogućeg lijeka. Ne bi bilo oproštaja za pogrešku ili grijeh. Ne bi bilo mjesta za slabost, krhkost ili neuspjeh, koji su također dio našeg života.

Svaki muškarac i žena treba pronaći oca na kojeg se mogu pouzdati i od kojeg mogu biti prepoznati, voljeni i ohrabreni.

Bili bismo na neki način osuđeni na to da uspijemo u životu, nešto što bi zaista bilo strašno. To bi značilo stavljati užasan teret na vlastita ramena, obvezu da budemo nadljudi koji idu od uspjeha do uspjeha bez ikakve mogućnosti neuspjeha. Možda malo pretjerujem u ovome, ali to je osjećaj kojem naše društvo teži, a u njemu nedostaje sve više i više sažaljenja prema ljudskim manama.

Danas živimo kroz paradoks društva koje je, s jedne strane, vrlo labavo i popustljivo, a s druge strane, bez milosti za one koji griješe! U kraljevstvu Božjem upravo je obrnuto: postoje snažni zahtjevi koji nam pokazuju ispravan put za život, kao i veliko milosrđe koje nudi kontinuiranu mogućnost kretanja ispočetka u slučaju pogreške.

o. Jacques Philippe