Ljubav prema Mariji kao prema duhovnoj majci nije mi uvijek dolazila lako. Zapravo, jedno od mojih najranijih sjećanja na učenje o Mariji u osnovnoj školi izazvalo je u meni osjećaj sukoba, tuge i nesigurnosti. Vratila sam se kući iz prvog razreda katoličke škole koju sam pohađala, držeći u ruci prekrasnu svetu sličicu sa slikom Bezgrešnog začeća. Znala sam tko je Marija, Majka Božja. I znala sam da je važna jer je pristala nositi Sina Božjeg, Isusa. Ali jednostavno nisam znala kako je voljeti jer se nisam mogla poistovjetiti s njom.

Nedavno sam čitala o konceptu “majčinske rane”. U suštini, ovaj izraz označava prekinute odnose s našim primarnim skrbnicima tijekom naših formativnih godina (od rođenja do pete godine). Nije iznenađujuće da mnoge žene imaju zategnute odnose sa svojim biološkim majkama i svekrvama. Uvijek sam se pitala zašto je tome tako. Sada znam malo više.

Kada žena postane majka, dva aspekta ženstvenosti, davati i pomagati, očituju se kao majčinska zaštita, njega i služenje. Ali majke unose svoje vlastite rane u odnose sa svojom djecom, najčešće nenamjerno, ali ponekad i svjesno. Majčinska rana može biti nešto vrlo suptilno (ali i dalje vrlo bolno), kao primjerice biti ostavljen u trgovini i osjećati napuštenost, ali i nešto užasna poput fizičkog, seksualnog ili verbalnog zlostavljanja ili teškog zanemarivanja u djetinjstvu, piše Jeannie Ewing s portala Catholic Exchange.

Ove rane pretvaraju se u osjećaj bezvrijednosti, u osjećaj da naša vrijednost ovisi o tome koliko radimo (a ne o onome što sami po sebi jesmo) i da moramo biti djelotvorni i odgovorni za sreću i dobrobit članova obitelji (ili bilo koga koga koga volimo).

Kada sam u prvom razredu upoznala Mariju, nisam bila sposobna razumjeti zašto mi se činila tako dalekom. Morala sam naučiti moliti Zdravomariju i moliti je svaki dan, ali to mi se u početku činilo prisilno i teško. Razumjela sam dovoljno da znam da ovdje nešto nije u redu, ali mi nije bilo jasno kako to ispraviti. Pa sam stoga samo poslušno recitirala Zdravomariju kada me to tražila učiteljica i kada su drugi molili krunicu. Sve je drugo vrijeme sveta sličica skupljala prašinu na podu moga ormara.

Majka sam već skoro dvanaest godina. Tek sam u posljednjih nekoliko mjeseci primijetila poveznicu između majčinske rane i svog osobnog odnosa s Marijom. Palo mi je napamet da se možda i mnogi drugi ljudi bore s tim. Znam da je Marija bolna tema za mnoge protestante ili potencijalne obraćenike na katoličanstvo. Možda će prigovoriti molitvi Mariji i tvrditi da izravno razgovaramo jedino s Bogom.

Zbunjenost oko uloge Marije u našim životima, njezinog djelovanja u našim životima i njezine intimne ljubavi prema nama, drži je na dohvat ruke i protestantima i katolicima. Ako je istina da svoj odnos sa svojim biološkim očevima projiciramo na svoj odnos s Bogom Ocem, onda bi isto tako moglo biti točno da sve duboko ukorijenjene rane koje proizlaze iz našeg odnosa s našim majkama također mogu ometati razvijanje povjerenja i djetinje ljubavi prema Mariji kao našoj duhovnoj majci.

Molitva Mariji mijenja srca i živote i mogu potvrditi snagu Njezina zagovora.

Vratila sam se ideji ljubavi i blizine prema Mariji kad sam postala majka u svojim ranim tridesetima. Do tada sam poštovala Mariju i držala sam se dogmi koje se odnose na nju, ali nisam išla dalje od toga. I bila sam toga svjesna. Ali onda, kada sam se borila s kroničnim nedostatkom sna i postporođajnom depresijom, jedne užasno samotne noći kada sam hranila svoju kćer, obratila sam joj se u očaju.

“Marijo, molim te, pomozi mi”, jecala sam dok je moja beba dojila. “Ne znam kako biti majka. Molim te, budi mi majka.” Tada to nisam shvaćala, ali ovo je varijacija jednostavne molitve koju je preporučila sveta Terezija iz Kalkute: “Marijo, molim te, budi mi sada majka.” I zaista, ova jedna molba otvorila je brane Marijina srca. Osjetila sam to u tom trenutku. Bilo je tako opipljivo. Jednog sam trenutka bila na rubu očaja, a sljedećeg sam bila uronjena u sveti mir.

Ljubav prema Mariji kao mojoj duhovnoj majci također mi je pomogla da izliječim svoj odnos sa svim majčinskim figurama u mom životu, postupno, s vremenom. Žene su složene u svom emocionalnom izražaju (ili potiskivanju) ljubavi, tako da mnogo toga ostaje neizgovoreno između majke i kćeri. Dok sam razmišljala o Sedam Marijinih žalosti, počela sam uviđati ranjenost moje vlastite majke. I umjesto da je krivim za ono što nije mogla biti za mene, suosjećala sam.

Molitva Mariji mijenja srca. Ona mijenja živote. Mogu potvrditi snagu njezina zagovora, ali još više od toga, njezin utjecaj i nježnost u načinu na koji brine za mene i moju djecu. Sada joj se mogu obratiti s punim povjerenjem kad se brinem za svoju djecu i reći joj: “Marijo, povjeravam ti svoju djecu. Molim te, budi im majka na načine na koje ja ne uspijevam i kada ne mogu biti tamo gdje su oni.”

Unatoč onome što mislimo, ozdravljenje je moguće kada se počnemo obraćati Mariji kako sa svojim radostima, tako i sa svojim problemima. Zapravo, izlječenje nemogućeg postaje stvarnost.