Koliko je puta tebi Bog rekao da se ne bojiš? Koliko je puta pokušao umiriti oluje u tvome duhu? Koliko si se puta opirao svim silama tome milosnom Božjem zahvatu misleći da Bog ne može umiriti oluje koje bjesne u tvome životu? Koliko si se puta grčevito držao za svoj strah, za svoje tjeskobe, umjesto da ih prepustiš Gospodinu? Koliko si puta zaključio da je sigurnije biti u strahu nego Bogu predati svoje terete?
Korisnici društvenih mreža rado posjete profil karmelićanina br. Jakova Milića koji ih svojim razmišljanjima potiče na kršćanski rast. Brat Jakov od Križa inače je liječnik, a ove jeseni zaređen je za đakona. Na Facebooku je promišljao o predanju Gospodinu. Njegovo promišljanje prenosimo u cijelosti.
U današnjim se čitanjima jasno provlači tema Boga koji nam želi pomoći, koji nas želi utješiti. Ali vidimo i ljude koji se boje i u svome strahu žele pobjeći od Božje volje. U prvome čitanju Bog želi Ahazu dati znak, želi ga ohrabriti, želi mu uliti novu nadu kad je gubio nadu. Ali Ahaz u svojoj lažnoj poniznosti odbija Božji znak i hoće ići kroz život sam. Koliko često mi činimo isto? Na silu želimo ići sami kroz život, vucaramo se po blatu i u svojoj oholosti ne želimo zavapiti Gospodinu za pomoć? Koliko često tu oholost zamaskiramo u lažnu poniznost kad kažemo na primjer: ma nije ovo toliko važno da bih se molio za to, ma mogu ovo sam, preživjet ću, ima Bog važnijih briga od ovoga. Ne govorimo li tada zapravo: mogu ja to sam, ne treba mi Bog? Ne govorimo li: nisam dijete, odrastao sam, ne treba mi ničija pomoć? Ali na kraju krajeva, prestajemo li mi ikad biti djeca na duhovnome putu? Prestajemo li ikad biti djeca koja trebaju pomoć milosrdnog Oca?
Sva sreća pa Bog ni tada ne odustaje od svoje ljubavi prema nama.
Sva sreća pa Bog ni tada ne odustaje od svoje ljubavi prema nama. Kao i Ahazu, Bog govori: „Zato, sam će Vam Gospodin dati znak.“ Premda, kao Ahaz, često ne želimo pomoć, Bog nam u svojoj ljubavi ipak dolazi, ipak nam pomaže, nikad ne prestaje biti naš otac, ni onda kad bismo radije glumili da smo odrasli. U poslanici Rimljanima Božju pomoć koju daje ljudima možemo iščitati iz činjenice da Pavao svoju Crkvu naziva miljenicima Božjim, pozvanicima i svetima. Pavao jako dobro zna da su svi članovi njegove crkve sveti. Ne zato što žive savršenim životima, već zato što su po krštenju otkupljeni. Crkva je sveta zato što je ona mistično tijelo Kristovo, a ta se svetost manifestira u svetosti svakog pojedinog člana te Crkve. Svaki član, ti konkretno, si svet ako dopustiš da Bog djeluje u tvome životu. Ne moraš biti savršen, osim ako Bog ne učini milostan zahvat u tvom životu, ni ne možeš biti savršen, ali Bog te čini svetim. I trebaš biti svet i to crkva i Bog od tebe traže. Ali opet: svet si jer ti Bog daruje da budeš svet. Ne budi kao Ahaz koji će bježati od Božje pomoći. Nemoj u lažnoj poniznosti reći da ne možeš biti svet i da ti ni Bog ne može pomoći u tome. Radi koliko možeš na svojoj svetosti i pusti Bogu da učini ostalo. Budi dovoljno ponizan da znaš da je Bog taj koji od tebe želi učiniti sveca. Budi dovoljno ponizan da je on taj koji će to i učiniti ako mu dopustiš i ako prestaneš u svojoj oholosti bježati od Božje pomoći. Ti si miljenik Božji, kako piše sv. Pavao. Ti, konkretno, si miljenik Božji, Božje ljubljeno dijete kojemu na dlanu želi sve dati, čak i onda kad se svim silama trudiš pobjeći od njega. Sva sreća pa Bog ima dobru kondiciju pa se neće umoriti trčeći za tobom.
Nemoj u lažnoj poniznosti reći da ne možeš biti svet i da ti ni Bog ne može pomoći u tome.
U evanđelju ponovno imamo Božji intervent kojim pomaže onome kome je pomoć potrebna. Ovdje pak vidimo dušu koja je voljna surađivati s Bogom. Imamo sv. Josipa koji je saznao da mu je zaručnica trudna. U svakom slučaju, ne radi se baš o jednoj lijepoj situaciji. Normalno je da osjeća strah, možda ljutnju, nerazumijevanje. Normalno je i ljudski da je osjećao oluju u svojoj duši. Ali Bog mu govori da se ne treba bojati. Bog mu govori da se ne boji, i te riječi Josipu smiruju oluje u srcu i polazi vršiti Božju volju. To je slika idealnog kršćanina: onoga koji surađuje s Gospodinom i po čijoj se suradnji događaju velike i čudesne stvari.
Dopusti si kročiti u nepoznato znajući da te Bog čeka na sljedećem koraku i da te drži za ruku.
Koliko je puta tebi Bog rekao da se ne bojiš? Koliko je puta pokušao umiriti oluje u tvome duhu? Koliko si se puta opirao svim silama tome milosnom Božjem zahvatu misleći da Bog ne može umiriti oluje koje bjesne u tvome životu? Koliko si se puta grčevito držao za svoj strah, za svoje tjeskobe, umjesto da ih prepustiš Gospodinu? Koliko si puta zaključio da je sigurnije biti u strahu nego Bogu predati svoje terete? Zašto se bojiš pustiti svoj strah? Dopusti si kročiti u nepoznato znajući da te Bog čeka na sljedećem koraku i da te drži za ruku. Djevica će začeti i roditi sina. Za koji dan ćemo proslaviti Božić. Neka se uistinu u tvome životu rodi svijest da nisi više sam. Da imaš Božjeg sina koji dolazi na svijet za tebe konkretno. Da imaš Božjeg sina koji će te držati za ruku svaki put kad osjetiš da si sam. Da imaš Božjeg sina koji ima dobru kondiciju, i koji će nastaviti trčati za tobom i onda kad ga ne želiš pustiti u svoj život. Bogu hvala pa On nikad ne odustaje od nas. Ne boj se.