Zašto došašće počinje u različite datume u godini?

Uredba o Liturgijskoj godini kaže da vrijeme došašća započinje prvom večerom nedjelje što pada na tridesetog u mjesecu, a završava na prvu večernju nedjelju prije Božića. Znači ove godine došašće započinje ove nedjelje jer je najbliža blagdanu sv. Andrije, koji je tridesetog studenog, odnosno u srijedu ove godine. Drugim riječima, došašće treba uvijek imati četiri nedjelje i četiri tjedna. Budući da je Božić ove godine u nedjelju, došašće će imati četiri nedjelje, ali samo tri tjedna i šest dana.

Zašto druge zemlje nemaju mise zornice, a u Hrvatskoj se još uvijek održavaju?

Zornice imaju svoje podrijetlo u štovanju Blažene Djevice Marije, jer je vrijeme došašća vrijeme koje je usmjereno upravo prema njoj. U svojoj vjeri je prihvatila postati Majkom Božjom, odnosno prihvatila je taj veliki plan koji je Bog postavio pred nju, da postane suradnicom u djelu spasenja. Tako su zapravo te mise koje su se slavile u došašću, doduše isprva samo subotom, bile marijanskog obilježja. Mise zornice počele su dobivati naziv mise rorate upravo po antifoni koja se pjeva: “Rosite nebesa odozgor”.

Već se od petog stoljeća slave zornice, nakon proglašenja dogme o Blaženoj Djevici Mariji. To su mise s marijanskim ozračjem. U mnogim krajevima se najčešće iza misa zornica pjeva poznati napjev Anđeo Gospodnji  koji daje jedan “marijanski štih”, ali ujedno se pozivaju i na budnost u svako doba, da se molimo u iščekivanju ponovnog Kristova dolaska. Vjernici su od tada činili jedan napor – probudili se rano jutro i pošli na svetu misu te oni postaju jedan znak svijetla ovome svijetu. Iščekivanje Krista Gospodina koji će doći, suditi, žive i mrtve. Došašće ima i dva smisla: jedan smisao je priprava za godišnju proslavu Isusova rođendana, a drugi smisao došašća je, budno iščekivanje posljednjeg Kristovog dolaska. Zornice pozivaju: “Dođi, Gospodine Isuse”. Svakodnevnim dolaskom na mise zornice trebali bismo biti živi svjedoci Isusa Krista. Neke su zemlje napustili tu tradiciju, jer je blještavilo adventskih sajmova zamijenilo to iščekivanje da u budnosti i kroz tamu dolazimo na zornice, pa onda nakon mise – ulazak u svjetlo novog dana. U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u nekim katoličkim misijama u svijetu sačuvao se još taj običaj.

Želim pomoći nekome tko je u potrebi, a strah me da moja pomoć ne bude zloupotrijebljena. Na primjer, novac se potroši na alkohol ili nešto drugo. Je li pomoć koju dajem prosjacima na cesti usmjerena na pravu adresu?

Isus kaže, kada dijeliš milostinju, neka ti ljevica ne zna što čini desnica. Zapravo svaki dar koji je darovan s ljubavlju prema nekome, kaže sveti Augustin: Dar darovan više koristi darovatelju nego onome koji prima dar. Ako darujemo dar siromahu iz ljubavi, taj dar više duhovno koristi nama, nego možda onome koji je taj dar primio. Dakle, ako netko odluči nekome pomoći iz slobode svojega srca, iz ljubavi prema siromahu, neka uvijek pomogne.

Kada je netko u strahu da se ne bi zloupotrijebio dar koji daruje, uvijek može darovati onim institucijama ili onim zakladama kojima vjeruje. Kao što je pomoć Caritasu, pomoć pučkim kuhinjama, Crvenome križu ili nekim drugim karitativnim i dobrotvornim ustanovama, ustanovama u koje ima povjerenje. Darujemo tamo i oni će to upotrijebiti u najbolji mjeri.

Darovati nekoga, darujemo ga iz ljubavi i poštovanja prema bližnjemu. A što će tko učiniti s tim darom? To je sada toj osobi na savjesti. Kaže sv. Faustina: “Dobrota i milosrđe koje iskazujemo prema drugima, ne očituje se samo u materijalnom daru”. Nekome tko je u potrebi može se dati i topla, utješna riječ, osmijeh.

Često možemo i moliti za siromašne, a ne ih gledati s prijezirom. Upravo su ovo djela milosrđa; ne gledati ih s prijezirom, nego ih promatrati s ljubavlju, pa čak i onda kada mislimo da će zloupotrijebiti našu pomoć. Trebamo ih gledati ih s poštovanjem i s ljubavlju.

Cijelu emisiju “Halo, velečasni!” poslušajte ovdje: