Pročitajte ovo duboko, ali pristupačno objašnjenje Spe Salvi, enciklike Benedikta XVI. o nadi, koja uključuje osam odlomaka na temu posljednjeg suda, piše Aleteia.

Dio onoga što njemački papa ilustrira u tom dijelu je čistilište. On kaže: “Božji sud je nada, i zato što je pravda i zato što je milost.” Evo izvatka od četiri odlomka iz odjeljka, posebno prikladnog za našu molitvu i razmatranja na Dušni dan.

45. Ova rana židovska ideja o srednjem stanju uključuje gledište da te duše nisu samo u nekoj vrsti privremenog pritvora, već su, kao što ilustrira parabola o bogatašu, već kažnjene ili doživljavaju privremeni oblik blaženstva. Također postoji ideja da ovo stanje može uključivati ​​pročišćenje i iscjeljenje koje sazrijeva dušu za zajedništvo s Bogom. Rana Crkva preuzela je ove koncepte, a u zapadnoj Crkvi oni su se postupno razvili u nauk o čistilištu. Ne trebamo ovdje ispitivati ​​složene povijesne putove tog razvoja; dovoljno je zapitati se što to zapravo znači. Sa smrću, naš životni izbor postaje konačan – naš život stoji pred Sucem. Naš izbor, koji tijekom čitavog života poprima određeni oblik, može imati različite oblike. Mogu postojati ljudi koji su totalno uništili želju za istinom i spremnost na ljubav, ljudi kojima je sve postalo laž, ljudi koji su živjeli za mržnju i svaku ljubav potisnuli u sebi. To je zastrašujuća pomisao, ali alarmantni profili ove vrste mogu se vidjeti u određenim figurama naše vlastite povijesti. Kod takvih ljudi sve bi bilo nepopravljivo i uništenje dobra bi bilo neopozivo: to je ono što mislimo pod riječju Pakao. S druge strane mogu postojati ljudi koji su potpuno čisti, potpuno prožeti Bogom, a time i potpuno otvoreni svojim bližnjima – ljudi kojima zajedništvo s Bogom već sada daje smjer cijelom njihovom biću i čije putovanje prema Bogu dovodi samo do ispunjenja onoga što već jesu [38].

To je blažena bol, u kojoj nas sveta snaga njegove ljubavi prožima poput plamena, omogućujući nam da postanemo potpuno svoji, a time i potpuno Božji.

46. ​​Ipak, za veliku većinu ljudi – možemo pretpostaviti – ostaje u dubini njihova bića krajnja unutarnja otvorenost istini, ljubavi, Bogu. U konkretnim životnim odabirima, međutim, prekrivaju ga uvijek novi kompromisi sa zlom – mnogo prljavštine pokriva čistoću, ali žeđ za čistoćom ostaje i još uvijek iznova izranja iz svega niskoga i ostaje prisutno u duši. Što se događa s takvim pojedincima kada se pojave pred sucem? Hoće li sva nečistoća koju su nakupili kroz život odjednom prestati biti važna? Što bi se još moglo dogoditi? Sveti Pavao, u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, daje nam predodžbu o različitom utjecaju Božje osude prema posebnim okolnostima svake osobe. On to čini pomoću slika koje na neki način pokušavaju izraziti nevidljivo, a da nam nije moguće konceptualizirati te slike – jednostavno zato što ne možemo vidjeti u svijet iza smrti niti imamo ikakvo iskustvo. Pavao počinje govoreći da je kršćanski život izgrađen na zajedničkom temelju: Isusu Kristu.

Božji sud je nada, i zato što je pravda i zato što je milost. Kad bi to bila samo milost, koja čini da sve zemaljske stvari prestanu biti važne, Bog bi nam i dalje dugovao odgovor na pitanje o pravdi – ključno pitanje koje postavljamo povijesti i Bogu.

Ovaj temelj traje. Ako smo čvrsto stajali na ovim temeljima i na njima izgradili svoj život, znamo da nam se ne mogu oduzeti čak ni smrću. Potom Pavao nastavlja: “Ako li tko nazida na temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvetom, sijenom, slamom – svačije će se djelo očitovati; jer Dan će to otkriti, jer će se otkriti u ognju, a vatra će ispitati kakvo je djelo tko učinio. Ako djelo koje je bilo koji čovjek izgradio na temeljima preživi, ​​dobit će nagradu. Ako čije djelo izgori, on će pretrpjeti štetu, iako će se sam spasiti, ali samo kao kroz oganj” (1 Kor 3,12-15). U ovom tekstu je u svakom slučaju vidljivo da naše spasenje može imati različite oblike, da nešto od onoga što je sagrađeno može biti spaljeno, da bismo se spasili mi osobno moramo proći kroz “vatru” kako bismo se potpuno otvorili. primati Boga i moći zauzeti svoje mjesto za stolom vječne svadbene gozbe.

47. Neki noviji teolozi smatraju da je vatra koja spaljuje i spašava sam Krist, Sudac i Spasitelj. Susret s njim je odlučujući čin prosuđivanja. Pred njegovim se pogledom sve laži topi. Ovaj susret s njim, kako nas pali, preobražava i oslobađa, dopuštajući nam da postanemo doista ono što jesmo. Sve što gradimo tijekom života može se pokazati kao slamka, čista bahatost i srušiti se. Ipak, u boli ovog susreta, kada nam nečistoća i bolest naših života postanu očigledne, leži spasenje. Njegov pogled, dodir njegova srca liječi nas kroz neporecivo bolnu preobrazbu “kao kroz vatru”. Ali to je blažena bol, u kojoj nas sveta snaga njegove ljubavi prožima poput plamena, omogućujući nam da postanemo potpuno svoji, a time i potpuno Božji. Na taj način također postaje jasan međuodnos između pravde i milosti: način na koji živimo svoje živote nije nevažan, ali nas naša okaljenost ne mrlja zauvijek ako smo barem nastavili težiti prema Kristu, prema istini i prema ljubavi. Doista, već je spaljen kroz Kristovu muku. U trenutku suda doživljavamo i upijamo silnu snagu njegove ljubavi nad svim zlom u svijetu i u nama samima. Bol ljubavi postaje naš spas i naša radost. Jasno je da ne možemo izračunati “trajanje” ovog transformirajućeg spaljivanja u smislu kronoloških mjerenja ovog svijeta. Preobražavajući “trenutak” ovog susreta izmiče zemaljskom računanju vremena – to je vrijeme srca, to je vrijeme “prelaska” u zajedništvo s Bogom u Tijelu Kristovu[39]. Božji sud je nada, i zato što je pravda i zato što je milost. Kad bi to bila samo milost, koja čini da sve zemaljske stvari prestanu biti važne, Bog bi nam i dalje dugovao odgovor na pitanje o pravdi – ključno pitanje koje postavljamo povijesti i Bogu. Da je to samo pravda, na kraju bi nam svima mogla donijeti samo strah. Utjelovljenje Boga u Kristu tako je usko povezalo to dvoje zajedno – sud i milost – da je pravda čvrsto utemeljena: svi mi radimo na svom spasenju “sa strahom i trepetom” (Fil 2,12). Ipak, milost nam svima dopušta da se nadamo i da s povjerenjem idemo ususret Sucu kojega poznajemo kao svog “odvjetnika. (usp. 1 Iv 2,1).

Nijedan čovjek nije otok, sam za sebe. Naši životi povezani su jedan s drugim, kroz nebrojene interakcije međusobno su povezani. Nitko ne živi sam. Nitko ne griješi sam. Nitko se ne spašava sam.

48. Ovdje treba spomenuti još jednu točku, jer je važna za prakticiranje kršćanske nade. Rana židovska misao uključuje ideju da se molitvom može pomoći preminulima u njihovom međustanju (vidi na primjer 2 Mak 12,38-45; prvo stoljeće pr. Kr.). Ekvivalentnu praksu kršćani su spremno usvojili i zajednička je Istočnoj i Zapadnoj Crkvi. Istok ne priznaje pročišćavajuću i iskupljujuću patnju duša u zagrobnom životu, ali priznaje različite razine blaženstva i patnje u srednjem stanju. Duše pokojnika mogu, međutim, dobiti “utjehu i okrjepu” kroz euharistiju, molitvu i milostinju. Vjerovanje da ljubav može doseći u zagrobni život, da je uzajamno davanje i primanje moguće, u kojem se naša ljubav jednih prema drugima nastavlja i izvan granica smrti – to je temeljno uvjerenje kršćanstva kroz stoljeća i ostaje izvor utjehe danas. Tko ne bi osjetio potrebu prenijeti svojim preminulim voljenima znak dobrote, gestu zahvalnosti ili čak molbu za oprost?

Moja molitva za drugoga nije nešto strano toj osobi, nešto vanjsko, čak ni nakon smrti. U međusobnoj povezanosti Bića, moja zahvalnost drugome – moja molitva za njega – može igrati ulogu u njegovu pročišćenju.

Sada se postavlja daljnje pitanje: ako je “Čistilište” jednostavno pročišćenje vatrom u susretu s Gospodinom, Sucem i Spasiteljem, kako može intervenirati treća osoba, čak i ako je on ili ona posebno blizak drugome? Kada postavljamo takvo pitanje, trebamo se prisjetiti da nijedan čovjek nije otok, sam za sebe. Naši životi povezani su jedan s drugim, kroz nebrojene interakcije međusobno su povezani. Nitko ne živi sam. Nitko ne griješi sam. Nitko se ne spašava sam. Životi drugih neprestano se prelijevaju u moj: u ono što mislim, kažem, učinim i postignem. I obrnuto, moj se život pretače u tuđi: i u dobru i u zlu. Dakle, moja molitva za drugoga nije nešto strano toj osobi, nešto vanjsko, čak ni nakon smrti. U međusobnoj povezanosti Bića, moja zahvalnost drugome – moja molitva za njega – može igrati malu ulogu u njegovu pročišćenju. A za to nema potrebe pretvarati zemaljsko vrijeme u Božje vrijeme: u zajedništvu duša nadilazi se jednostavno zemaljsko vrijeme. Nikada nije kasno dotaknuti tuđe srce, niti je to uzalud. Na taj način dodatno pojašnjavamo važan element kršćanskog pojma nade. Naša nada uvijek je bitno i nada za druge; samo tako je i za mene prava nada[40]. Kao kršćani nikada se ne bismo trebali ograničiti na pitanje: kako se mogu spasiti? Trebamo se također zapitati: što mogu učiniti da se drugi spase i da i za njih izađe zvijezda nade? Tada ću također učiniti sve što mogu za svoje osobno spasenje.