Kad neka jako poznata osoba dolazi u grad, svi se žurimo tamo gdje će ona biti da bismo ju vidjeli. Sjetimo se samo onih dana kad je sveti papa Ivan Pavao II. pohodio naše krajeve, prolazio našim slavonskim cestama i slavio svetu misu u čepinskoj zračnoj luci. Toliko ljudi se tada okupljalo uz put kojim je prolazio,  htjeli su ga barem vidjeti izbliza, a mnogi su ga i dotaknuli. Kako je to bila velika sreća za maloga čovjeka! Sjećam se ushićenih prepričavanja mnogih kako je Sveti Otac prošao samo jedan metar ispred njih. Toliko je bilo uzbuđenja u prepričavanju ovih doživljaja.

Sjećamo se i one euforije koja je zavladala čitavom Hrvatskom kad su naši generali bili pušteni na slobodu ili one kad su naši reprezentativci osvojili drugo mjesto na svjetskom nogometnom prvenstvu. I tada su se mnogi okupili na središnjim trgovima diljem domovine, a veliki broj ljudi žurio je i u Zagreb kako bi radosno dočekao naše velikane. Biti u blizini velikih ljudi svakome je na čast i ponos.

Davno prije svih ovih događaja u izraelskom se kraljevstvu pročulo za jednog čovjeka koji je imao izvanredne sposobnosti. Činio je nesvakidašnje stvari: na čudesan način mogao je ozdravljati ljude. Bio je to Isus iz Nazareta. On je prolazio Galilejom, Samarijom i Judejom čineći mnoga dobra. U ono vrijeme, kad nije bilo interneta, Facebooka, Instagrama, pa čak ni fiksne telefonske linije, širenje ovakve izvanredne vijesti nije moglo biti ničime sputano. Ljudi su pričali i jedni drugima prenosili ovu senzaciju. Jednoga dana stigao je Isus i do grada Jerihona. Tamo se već naveliko pričalo o njemu. Evanđelje nam kaže kako je u tom gradu živio jedan čovjek imenom Zakej, koji je bio na lošem glasu, jer je bio nadcarinik, što znači da je ubirao porez od ljudi. Pratio ga je loš glas jer je pritom često varao maloga čovjeka. Na taj se način doista puno obogatio. Do njega je toga dana došla vijest o Isusu pa se i on odlučio požuriti da ga vidi.

Kad su se Vatreni vraćali kući, naši su se ljudi penjali na balkone i krovove zgrada i nebodera kako bi imali najbolji pogled. Zakej se popeo na obližnju smokvu. I dogodilo se nešto neočekivano. Isus primjećuje Zakeja i zove ga da žurno siđe dolje. „Danas ću biti tvoj gost.“ Za ovoga čovjeka taj je događaj označio novi početak u njegovu životu. Kakva čast, čudotvorac dolazi baš k njemu! Naravno da su to drugi ljudi odmah primijetili i krenuli ogovarati Isusa: „Pogledajte kod koga ide.“ Uvijek je među ljudima bilo zavisti i ogovaranja. Ni danas nismo toga oslobođeni. No, čovjek je uvijek pozvan mijenjati se. Dok su ovi ljudi koji su se odmah bacili na ogovor ostali jednaki kao i prije susreta s Isusom, u Zakeju se događa velika promjena. On doživljava obraćenje. Prvi put je doživio da ga netko ne prezire poput ostalih. Štoviše, Isus je primijetio njegovu duboku želju i ispunjava je. To novo iskustvo  učinilo je Zakeja konačno slobodnim i velikodušnim, pa sve svoje bogatstvo dijeli siromasima i vraća onima koje je oštetio.

Ovaj nam događaj pokazuje kakva je Božja ljubav: ona čovjeka pogađa i dodiruje u njegovoj najintimnijoj jezgri. Svaki je čovjek Božja slika i prilika, bio on korumpiran, lopov, prevarant, preljubnik, omraženi političar zbog svojih djela, odbačena osoba zbog svoje neprirodne sklonosti, općenito čovjek koji je zbog nekog razloga postao rob svoga grijeha. Smisao Božjeg dolaska na svijet jest upravo oslobađanje iz takva ropstva. Baš ovaj primjer tako očito obznanjuje da je Radosna vijest došla za svakoga. Ljudi Zakeja mrze, a Gospodin ga liječi i svojim pristupom vraća na dostojanstvo svoga stvorenja. To se može dogoditi i sa svakim grešnikom.

Ovo evanđelje govori o Bogu koji ljubi čovjeka, svoje stvorenje. Bog će te uvijek ljubiti, bez obzira kakav si. I takva ljubav koja ničim nije ograničena slama čovjeka i u njemu potiče obraćenje. Zakej u susretu sa Isusom nije ostao ista osoba. Nije se i dalje ponašao bahato i nastavio krasti. Bog svakome pruža ruku jer svakome želi dobro. Ako te prisutnost Isusa Krista nije promijenila, onda je problem u tebi, a ne u Isusu Kristu. Ako ja nisam bio ushićen zbog Papina dolaska u Hrvatsku ili zbog srebrne medalje naših igrača, nije problem u Papi ili u igračima. Oni su ostvarili što su trebali.

U vrijeme globalizacije, kad su sve svjetske ponude dostupne na internetu, puno je teže i zahtjevnije doživjeti Isusa, pogotovo doživjeti ga kao neku zanimljivost ili novost koja bi potpuno zaokupila našu pozornost. Mi danas imamo sve moguće i nemoguće igračke kojima se zabavljamo i odvraćamo si pozornost od istine života. Izgleda da sve što je vezano uz Isusa danas nije uopće zanimljivo. Crkva nam je dosadna. Dok se, s jedne strane, grebemo za svaki užitak koji nam nudi ovaj život, jer mislimo – kad umremo više nećemo moći uživati, s druge strane ostaje otvoreno pitanje: Zar Isusova ponuda da onaj tko povjeruje u njega i njegovo uskrsnuće neće umrijeti nikada baš nimalo ne zvuči primamljivo? Doživimo Isusa!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Brkića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.