Malo je poznato da su Vukovar branili, a ne samo napadali dragovoljci iz Srbije. U ljeto 1991. nekolicina dragovoljaca iz sela Kukujevci kraj Šida, naseljenog uglavnom Hrvatima, došlo je na vukovarsko područje kako bi pomogli obranu tog dijela Hrvatske. Među njima bio je Ivan Dujmović koji je postao pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade te se iskazao u obrani Borova naselja gdje je i ranjen na današnji dan 1991. godine.
„Za mene je taj dan, 4.10., izgledao sasvim normalno. Hercegovačka ulica, položaj. Mi smo bili podijeljeni u dvije skupine. Moja grupa bila je na ulazu od Trpinjske, a druga grupa je bila od Bosanske ulice prema Orlovači – položaj Veselkova trgovina. Mi smo naizmjence išli u Slavonsku ulicu kod obitelji Soldo koja se brinula o nama. Znali su nam skuhati kavu, njihov susjed Kovačević je pekao kruh. Dolazili smo tamo dakle na kratak odmor i okrjepu. Tog dana ovi s Veselkove trgovine su trebali ići kod obitelji Soldo, no bilo je kod njih nešto, nekakva situacija pa su nam javili da mi idemo prvi. I tako smo došli pred ulaz njihove kuće, nismo ni sjeli, a počelo je sa svih strana na tu kuću sijevati. Pakao. Granate. Tu je poginula Ivanka Soldo, kćerka od tih ljudi koji su nam kuhali. Nakon završetka bitke za Vukovar, tog čovjeka, Vinka Soldu su odveli, pretpostavljam baš zato jer je brinuo o nama i danas se ne zna gdje je. U tom kaosu ja sam dobio dvije minobacačke granate. Imao sam pancirku, ali meni je kompletan stomak bio vani. Dobio sam i gelera u leđima, u vratu. Da nisam ispod pazuha imao pištolj u kojem su se zaustavila dva gelera vjerojatno danas ne bih bio živ. Držao sam crijeva u rukama i vidio sliku nerođenog djeteta pred očima.
Ivan Dujmović (u krevetu) sa suborcem u koprivničkoj bolnici
To je neopisiv osjećaj. Marijan Boban, dragovoljac iz Benkovca, lakše je ranjen. Oni su svi bili u većem šoku nego ja dok su me gledali. Kada je prestao taj kaos odvezli su me kombijem u bolnicu. Tamo me skrpao doktor Njavro, sanirali su mi rane, nisu imali vremena zafrkavati se s gelerima i nisu ih vadili. Nakon 4-5 dana u šok sobi s najvećim ranjenicima i trudnicama, prebacili su me u hodnik s ostalim ranjenicima. Tako sam svoj 23. rođendan dočekao u vukovarskoj bolnici.“ U vukovarskoj bolnici Ivan Dujmović ostao je sve do 19. listopada 1991. Tog dana humanitarnim konvojem „Liječnici bez granica“ izvukao se iz opkoljenog Vukovara. „Došao je konvoj „Liječnici bez granica“ koji je izvlačio ranjenike iz opkoljenog Vukovara. Mene nisu stavili na popis jer su procijenili da su rane preteške i da ne bih preživio put. Ipak, onda je došao neki liječnik iz Francuske, pogledao je moju bolesničku sliku. Kada je to pročitao rekao je doktoru Njavri da i mene stave u konvoj.
Da nije bilo tog liječnika možda bih završio na Ovčari, tko zna. Put je bio jako mukotrpan. Kiša je padala, a mi u prikolici kamiona bez cerade. Oni su se prepirali kuda će s nama, pojavila se priča da bi nas u Negoslavce odveli na „lekarski pregled“, hvala Bogu to je otpalo. Onda su nas odvezli u Šid, pa u Berkasovo, dakle u Srbiju. Tamo su čuli da idu ranjenici iz Vukovara pa su nam davali „ćeba“ odnosno deka. Ovi iz mog kamiona pitaju se gdje smo, rekao sam im samo da šute da ovi ne bi shvatili tko smo, da nismo Srbi. Onda smo krenuli prema autoputu i tu sam rekao svima ako prije nadvožnjaka skrenemo desno idemo za Zagreb, ako nakon nadvožnjaka skrenemo onda nas voze u Beograd. Znao sam to jer sam tamo odrastao. Kada smo prije nadvožnjaka skrenuli desno svima nam je laknulo. Kod Lipovca je JNA izišla iz kamiona, a u njih su ušli hrvatski vojnici. Najprije smo došli u Mikanovce gdje smo se pribrali i gdje su nas pregledali i previli. Onda smo otišli u Đakovo odakle se trebalo na Sveti Duh u Zagreb. Kako je autoput bio okupiran išli smo preko Našica podravskom magistralom. Meni su tijekom puta rane procurile i trebao sam hitnu operaciju i tako su me ostavili u Koprivnici gdje sam imao nekoliko operacija. Nakon toga, 1992. godine prebačen sam u Varaždinske toplice i tamo sam se oporavljao.“
Ivan Dujmović danas s obitelji živi u Osijeku, a mi mu želimo sretan drugi rođendan.
Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.