U tekstu objavljenom na portalu Frama Hercegovina, Antonia Primorac podsjeća: “Jednom framaš, uvijek Framaš!”

Toliko puta se zalomilo kroz moje uši: “Jednom framaš, uvijek Framaš!”, a činjenica je da u većini slučajeva to nije tako. Baš kao u prispodobi o sjemenu, usporedila bih framaše s istim. Nešto padne uz put, nešto na kamenito tlo, nešto u trnje, a nešto napokon i na dobru zemlju. (Usp. s Mt 13)

Frama je čudo, posebno u onom početničkom zanosu koji te opije i zaludi da pomisliš kako je tu sve ono što si ikada tražio i kako su ti ljudi, od krvi i mesa, tvoja savršena braća i sestre, uvijek spremni za pomoć, molitvu i zabavu. Čudo je i kada se malo dublje uputiš u njene čari i shvatiš da ima i poteškoća, nesavršenih ljudskih postupaka, iskorištavanja i dvoličnosti jer ipak svi smo različiti i rastemo. Čudo je i kada upoznaš prava lica drugih ljudi koji su tu došli iz krivih razloga, otišli iz još više krivih pobuda, kad te povrijede i osakate za najdivnije osjećaje, a najčudesnija je kada otkriješ sebe i svoje nesavršenosti koje su ti do jučer bili najveći aduti.

Tko je jednom bio framaš i uistinu živio taj poziv ne može stati na tome – jednom framaš, uvijek Framaš!

Trideseta obljetnica početka djelovanja Frame u Hrvatskoj / Foto: Tomislav Bagarić

Ne želim nikoga uvrijediti, ali biti Framaš cijeli život znači odazvati se pozivu kojeg ti je Bog usadio u srce nekada dok i nisi znao. Biti “uvijek Framaš” znači živjeti poziv u punini po uzoru na svetoga Franju. Ispričavam se svim framašima koji su prošli svoj put kroz Framu i shvatili da se ta karizma i duhovnost jednostavno ne uklapaju u njihov način življenja kršćanskog života i povukli se. Ali se pitam gdje su svi oni moji framaši koji su se hvalili svojom pripadnošću, veličali druženja, osjećaje prema svetom Franji, slavili blagdane i noći i dane provodili oko Franjevačke mladeži? Gdje je nestala sva ta silna ljubav i zalaganje?

Framaši su pozvani, i nakon Frame, nasljedovati Asiškog sveca

Frama je nastala zahvaljujući braći iz OFS-a. Nastala je s ciljem da nas pripremi za Treći franjevački red kako bismo rasli u spoznaji i franjevačkoj duhovnosti. Koliko se framaša odvaži napraviti korak i dati priliku Franji i zaživjeti “uvijek Framaš!”?

“Ma neka me malo da odmorim, tamo je ionako sve ozbiljno…”

“Šta ću ja tamo, tamo su samo bake i djedovi…”

“Dosadno je tamo, samo mole i ništa ne rade…”

“Premlad sam ja za takvu obavezu vezanja i odgovornosti…”

I tako u nedogled. Ma dajte, molim vas? Koga zavaravate – sebe ili svoju savjest? Zar vas stvarno Frama nije naučila ničemu – pa ni prihvaćanju odgovornosti za svoj poziv? Tko hoće uvijek će naći način, a tko neće, naći će izgovor. Ružno je uzimati i iskorištavati bilo što na ovome svijetu, a kada dođe vrijeme za uzvratiti – povući se i okrenuti glavu. Priznajem da je jednostavnije ne staviti sebi na leđa još jednu obavezu pohađanja susreta, redovite molitve Časoslova, življenja sakramentalnog života, ali nije li to ono na što smo svi kao kršćani pozvani? Gdje se izgubilo ono “koliko daš – toliko će ti se vratiti”?

Frama je najteži “level” franjevaštva

Naše Frame su pretrpane članovima, a naša bratstva Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS-a) vape za novim članovima. I dok sve te “bakice i djedovi”, naši stariji, mole za svoju mlađu subraću, potajno im se diveći kako imaju toliko odgovornosti i zadataka i stižu sve obaviti, braćo framaši, razmislite zašto bježite od susreta s Franjom i Isusom i divnih ljudi koji vam imaju toliko toga za ponuditi? Čega se bojite?

Usuđujem se reći da je Frama možda najteži “level” franjevačkog suživota pojedinaca.

Foto: Facebook Frama Kaptol

Danas, kada sam ponosni član OFS-a, mogu reći da je puno lakše biti “trećar” nego Framaš. Stavljam vam na srce da se zapitate gdje ste vi s Framom u budućnosti, koje ćete sjeme odabrati biti. Dajte priliku svom starijem bratstvu i uvjerite se koliko svi ti “stariji” ljudi trebaju vas, odnosno vi njih. Obećavam vam puno manje obaveza, više smijeha, puno više ljubavi i suosjećanja, životne franjevačke jednostavnosti koju imaju samo ljudi s godina iskustva.

Kada dođete do kraja svoga framaškog puta i prepoznate se u onom: “Jednom framaš, uvijek Framaš! ” – sjetite se svog početnog zanosa i Franjinih riječi: “Braćo, krenimo ispočetka!”