Koliko smo puta možda znali čuti druge, a možda i sebe, kako govore o tome da im je barem veća, snažnija ili čvršća vjera? U razgovoru s ljudima često sam slušao o toj potrebi; da nam je veća vjera u onim situacijama kad je trebalo posvjedočiti svoju vjeru, a to se nije učinilo. Možda nas to ne bi trebalo ni čuditi jer živimo u megalomanskom mentalitetu. Sve mora biti veliko: naše narudžbe hrane u restoranu brze prehrane, naše kuće, automobili… zašto onda i naša vjera ne bi bila veća?! Čini mi se da se većina nas borila s time u nekom trenutku svoga života. Kad bih imao više vjere, ne bih imao toliko pitanja ili sumnji. Kad bih imao više vjere, Bog bi uslišao moje molitve. Kad bih imao više vjere…  

Taj pristup vjeri star je barem koliko i vjera samih apostola. To je pristup koji su apostoli zauzeli u današnjem evanđelju: Umnoži nam vjeru. Čini nam se kako je to sasvim razuman zahtjev. Učenici su shvatili da je vjera nešto što ne mogu sami proizvesti. Shvatili su da se vjera ne razvija po nekom planu, primjerice, kako doći do vjere u 30 dana. Znali su da je to Božji dar. No, traži li Isus od učenika, a onda i od nas danas, povećanje vjere ili nešto drugo? 

Slušajući Isusa, možemo reći kako nije potrebna velika vjera da bismo činili velike stvari. Najmanja količina vjere može presaditi drvo sa svim korijenjem u more. Isus ne daje upute učenicima kako da steknu veću vjeru. Jednostavno im govori da ne treba puno vjere da učine ono što trebaju učiniti. Drugim riječima, govori učenicima, a i nama danas: sada imate dosta. Imaš dovoljno vjere. Ne treba nam više od toga što imaš. Bog vam je već dao svu potrebnu vjeru. 

Ipak, možda nam treba drukčija vrsta vjere. Svi ćemo mi reći da vjerujemo, ali kad tu vjeru treba pokazati, onda ćemo ponekad zakazati. Nećemo imati snage i ustrajnosti da svjedočimo svoju vjeru u onim trenutcima kad nam je to teško. Kad se treba izložiti, pa čak i po cijenu da budemo prezreni. Prema tome, možda nam je potrebna vjera koja se poput gorušice zarazno širi kamo god padne, ustrajno raste i ne može se lako uništiti. Jer vjera je odnos povjerenja i ljubavi. To znači otvoriti se za primanje tuđeg života i darovati svoj život drugome, a taj drugi je Krist. 

Jednako tako, kad govorimo o vjernosti bračnog para, ne mislimo da su oni vjerni zbog toga što se slažu s idejama drugoga. Oni su vjerni zbog toga što su se jedno drugome posvetili u ljubavi i povjerenju. Tako i u našem odnosu vjere sa Isusom. Kad shvatimo da je vjera povjerenje u Boga, možemo početi živjeti to povjerenje kroz disciplinu i poniznost, postajući pravi Božji sluge koji obavljaju posao koji nam Bog daje. 

Vjera neće promijeniti okolnosti našega života. Umjesto toga, ona mijenja nas. Život u vjeri ne štiti nas od boli i poteškoća, ne poništava našu prošlost i ne jamči određenu budućnost. Vjera nam ne donosi tapšanje po ramenu, nagradu ili unapređenje u Božjim očima. To je jednostavno način na koji živimo kako bi kao vjernici mogli reći: Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti! Vjera se prakticira iz dana u dan u uobičajenim svakodnevnim okolnostima. To je način na koji živimo, leća kroz koju vidimo sebe, druge i svijet, kriterij po kojem djelujemo i govorimo. Vjera znači da bez obzira kamo idemo, bez obzira na okolnosti s kojima se suočavamo, činimo sve u odnosu ljubavi i povjerenja s Onim koji nas je stvorio. 

Nije pitanje koliko imamo vjere, nego kako živimo vjeru koju imamo.

Prema tome, nije pitanje koliko imamo vjere, nego kako živimo vjeru koju imamo. Gorušičino zrno vjere već je posađeno u nama. To je Krist. Imamo već dovoljno. Jedino je potrebno da ono što imamo živimo. Neka ova nedjelja u nama potakne zaraznu vrstu vjere koja ne može a da ne dijeli Radosnu vijest u svijetu tužnih vijesti koje nas okupiraju.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Žigmana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.