"Otkako sam u ovoj misiji Rango, na jugu Ruande, imao sam puno posjeta iz Kigalija i drugih mjesta gdje sam misionario za ovih mojih četrdeset i jednu godinu u Ruandi. Ali ovo je zaista jedan rijetko lijepi i izvanredan posjet. Radi se o jednoj časnoj sestri, koju sam kao djevojčicu od trinaest godina krstio 1991. Bilo je to u mojoj drugoj župi u Ruandi, u Musha, u kojoj sam doživio strašni dan ubojstva nekih tisuću mojih vjernika, koji su se za vrijeme genocida 1994. skrili u našu crkvu da se spase", piše za Hrvatsku katoličku mrežu član Hrvatske salezijanske provincije i misionar u Ruandi don Danko Litrić.
Za mojih tri i pol godine što sam bio župnik u toj velikoj župi Musha, krstio sam ih nekoliko tisuća, odraslih i djece. Tko bi ih znao! Ali oni se sjećaju, barem oni koji su bili odrasli i spremali se tri-četiri godine za krštenje. Ponekad se susretnem s nekima, koji me veselo pozdravljaju i kažu: „Ti si mene krstio!“. Mnogi mi kažu isto „Ti si meni pomogao da sam mogao ići u školu“. Sad su to odrasli ljudi, često puta djedovi i bake. Mnogi od njih su dobre zanatlije, neki čak učitelji, profesori i liječnici.
Jedna od tih mojih krštenika, pronašla me nakon 31 godinu. Krstio sam je i ujedno krizmao 1991. godine, dok je bila u osnovnoj školi. Rekla mi je da sam joj pomogao da je mogla nakon osnovne škole ići u srednju školu, te je 1993. završila prvi razred srednje i započela drugi, koji je prekinula 1994. zbog genocida.
Don Danko Litrić s časnom sestrom/Foto: Don Danko Litrić
Tu smo se razišli, svaki na svoju stranu. Ja sam otišao u Europu, čekajući povratak u Ruandu, a ona je ostala u Ruandi do završetka rata. Imala je sreću da je ostala živa za vrijeme genocida i poslije. Tako je odlučila posvetiti se Bogu i pošla u novoosnovani red časnih sestara „Bizeramaria – Koje se uzdaju u Mariju.“ Kod njih je završila srednju školu i kao odličan đak dobila stipendiju na sveučilištu u Butare, koji su osnovali dominikanci 1962. nakon oslobođenja.
Nakon četiri godine studija, od 2001 do 2005, jer je imala sreću dobro završiti studije, poglavari su je kao mladu zavjetovanu sestru poslali u Belgiju, gdje je diplomirala i dobila licencijat u sociologiji. Sad radi u ovom našem gradu Butare u „Centru za pomaganje siromasima i bolesnicima“. Tako smo sada postali susjedi.
Tražila me je i našla. Jasno, ja je nisam mogao prepoznati – ta tko bi nakon tolikih godina mogao prepoznati sad jednu odraslu časnu sestru, koju sam krstio kao djevojčicu i pomogao da ide u školu. Ta koliko sam ih krstio i pomogao da idu u školu – to su na tisuće!
Ali, ona je ipak posebna. Raduje me da je sada vidim kao časnu sestru! Krštenje uz velike pripreme, pomoć kao siromašnoj djevojčici da ide u školu nisu bili uzalud, urodili su dobrim plodom – postala je časna sestra koja sad može pomoći mnogima u svom narodu. Bogu hvala!