U našoj misiji ima dobrih ljudi, to su većinom legionari Blažene Djevice Marije ili karizmatici, članovi molitvenih zajednica. Oni često posjećuju bolesnike i mole se s njima. Nose im i svetu pričest, posebno nedjeljom. Ali bolesnici žele svećenika, da se mogu ispovijedati i primiti sakrament bolesničkog pomazanja. Župnik je zauzet s puno poslova pa ne stigne. Tako su mene zamolili da s njima obilazim bolesnike. Premda je rizično radi zaraznih bolesti, pristao sam, pa što Bog dade.

S autom se ne može svugdje doći pa idemo pješke. Dvoje ili troje ljudi dođu po mene ujutro oko devet sati da me vode do bolesnika. Ne mogu rano, jer imam misu ujutro. Osim toga bolesnicima se ne može ni doći rano, trebaju sve očistiti i pripremiti se za dolazak svećenika. Ja sam ne bih ih mogao naći. Ti dobri požrtvovni kršćani su moji vođe do bolesnika. Sve unaprijed najave i pripreme. Jedan ide malo naprijed da najavi dolazak. Ostali me vode i prate uz molitvu. Ali, Isus mi ne zamjeri, da pozdravim prolaznike, koji se vesele bijelom misionaru, pa da čujem i njihove probleme i potrebe.

Don Danko Litrić sa slijepom staricom/Foto: Don Danko Litrić

Naša župa je raštrkana, pa se od jednog do drugog bolesnika mora dosta pješačiti. U jedno dopodne možemo obići tri – četiri bolesnika. Kod bolesnika treba malo ostati, da se pomolimo zajedno s ukućanima, da poslušamo Riječ Božju, da se bolesnik ispovijedi i po želji primi bolesničko pomazanje. Budući da sam prvi put kod njih, uzmem malo vremena da upoznam bolesnika i da vidim situaciju u kojoj živi. Sve to upišem s datumom posjeta i mjesta gdje se nalazi bolesnik u svoj telefon koji sam dobio od mojih prijatelja za osamdeset godina života.

Ljudi se čude kad vide starog bijelca kako ide pješke. To im je čudno, a i drago. Zovu me da i njih posjetim. Ja im kažem, doći ću k vama kad ne mognete vi dolaziti u crkvu – dok možete, čekam vas tamo na misi i na ispovijedi.

U ovim posjetima bolesnicima svašta doživim. Vidjeti bolesnika kako prikovan ne može iz kreveta, a mlađi je od mene deset i više godina – moram zahvaljivati Bogu koji mi daje zdravlje da i u ovim mojim starim godinama mogu još hodati i vršiti lijepi misionarski apostolat.

Nije lako biti star i k tome bolestan, osobito teško bolestan! Još gore je to doživljavati u velikom siromaštvu, kad se nema što za jesti. Uz zdravstveno osiguranje može se nekako dobiti lijekove. Ali, piti lijekove, a nemati što jesti, nema koristi, ne može se ozdraviti. U tim trenucima ja opet svaki puta moram zahvaljivati Bogu da ja kao stari misionar imam u Africi dobru braću koja čine sve da imamo sve potrebno za jesti i piti. Čak se pobrinu se za me da imam navečer čašu crnoga vina. Dobri ljudi za vrijeme odmora u Domovini, dali su mi i pršuta i dobre slanine, čime sam natrpao dva dozvoljena kofera, pa da barem nedjeljom i kojom zgodom, uz domaću hranu graha, pure i riže, malo omrsimo. Mi, hvala Bogu, imamo sve. Ali kako dati da ovi starci i bolesnici mogu imati najpotrebnije?

Uvijek opišem situaciju koju sam našao uz svakog bolesnika. Koji puta nemam gdje staviti Sveti Sakramenat, drže mi pratioci dok čitam Riječ Božju. Oni pridrže torbicu sa svetom hostijom i bolesničkim uljem. Pa i kad sam sam s bolesnikom, nemam gdje sjesti jer nema stolice, nego sjednem na taj siromašni krevet uz bolesnika.

Pričest bolesnika/ Don Danko Litrić

Tko se brine za njega? – pitam bolesnika. Ako su kći ili sin s njima, ili u blizini, blago njima. Posebno ako ima koje dijete – unuka ili unučicu. Dok su odrasli u potrazi za poslom i životom, oni su uz njih da im pruže šalicu vode, da natope osušene usne, da im dadu posudicu da ispljunu gorčinu iz usta.

Tu moram, zajedno s vama, razumno zaključiti: Blago onima koji imaju djecu i unučad. To je veliko blago ovdje u Ruandi, a isto i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gdje moji sunarodnjaci žive. Jao onima koji ih nemaju!