U povijesti spasenja Bog se na različite načine objavljivao svome narodu, ukazivao na svoju stalnu prisutnost i vodio narod putem spasenja i izbavljenja. Na tom putu uvijek je bilo važno iskustvo susreta naroda s Bogom, kao i vjera u Boga koji se očitovao svome narodu.

Jedna od etapa u povijesti spasenja prikazana nam je i u današnjem prvom čitanju u odlomku iz Knjige Izlaska: Mojsije se susreće s Bogom ili, još bolje rečeno, Bog se objavljuje Mojsiju u gorućem grmu i usmjerava ga kako i na koji način da predvodi narod. Bog je, dakle, onaj koji ima inicijativu, On želi izbaviti izraelski narod od nevolja u kojima se našao i zbog toga se objavljuje Mojsiju koji se zauzima za narod. Taj susret Mojsija s Bogom donio je izbavljenje Izraelcima iz njihovih nevolja. Štoviše, Bog želi biti trajno prisutan uz svoj narod. Osim toga, u ovom susretu važnu je ulogu imala, i bila potrebna, također i vjera, kako Mojsija tako i vjera naroda u Boga i u Božju riječ koja im je objavljena.

O tome kako Bog spašava svoj narod progovara nam danas i sveti Pavao, koji podsjeća na te trenutke koji su u prošlosti zadesili izraelski narod. Pavao u današnjem drugom čitanju, pišući zajednici u Korintu, podsjeća na te trenutke u kojima je Bog izbavljao svoj narod na razne načine i uvijek bio prisutan uza nj. U svome tumačenju i poučavanju Pavao podsjeća na iskustvo Božje pomoći u prošlosti, ali također i upozorava zajednicu u Korintu te potiče njene članove da budu oprezni i ne posrnu, ne skrenu na loš put. Prisjetimo se da su zajednicu u Korintu sačinjavali kršćani koji su se obratili s poganstva, ali je među njima ostala prisutna kušnja i napast da se vrate na prijašnji grešni način života. Zbog toga ih Pavao opominje i poučava te potiče da paze kako žive, da paze da ne posrnu i da stalno budu na oprezu, a to znači da se u potpunosti trebaju čuvati staroga i grešnoga načina života kakvim su živjeli prije obraćenja.

Današnji evanđeoski odlomak potiče nas upravo na obraćenje. Iz njega je vidljivo kako Isus ne želi povezivati krivnju i kaznu. Naime, među Židovima je u to vrijeme bilo prošireno uvjerenje da je nesreća koja je nekoga zadesila znak krivnje i grešnosti onoga tko je time pogođen te da je ta nevolja svojevrsna kazna za grijehe. Međutim, Isus ne nastavlja s takvim, tada već dosta uvriježenim, tumačenjem o tajni zla. Središnja poruka Isusova odgovora je obraćenje. On poziva na obraćenje te ističe potrebu, posebnost i hitnost obraćenja.

I ovo naše sudjelovanje u euharistijskom slavlju neprestano nas potiče na obraćenje te još dublje povezuje i ujedinjuje s Kristom. Isus i nas danas poziva, napose u ovom korizmenom vremenu, na obraćenje, ali istovremeno i potiče, ne samo na obraćenje, nego da donosimo i konkretne plodove toga obraćenja. Poziva nas da odbacimo grijeh i da činimo dobra djela. U tom pozivu pokazuje neizmjernost Božjeg milosrđa, ali i strpljivost jer svakoga od nas strpljivo čeka ne bi li se vratili na pravi put i ne bi li ispravili svoje loše korake i okrenuli ih na dobro.

Svjesni smo i sami da nam je kao vjernicima potrebno obraćenje jer smo se toliko puta udaljili i jedni od drugih i od Boga svojim postupcima i svojim djelovanjem. Evo nam izvrsne prilike u ovom korizmenom vremenu da se obratimo i da zahvalimo Bogu što nam opet iznova daje priliku i strpljivo nas čeka, pun milosrđa i ljubavi prema nama.

Zato iskoristimo ovu ponudu koju Bog danas stavlja pred nas da ovo korizmeno vrijeme uistinu doživimo kao milosno vrijeme, kao vrijeme obraćenja u kojem nas Krist poziva da se obratimo i da budemo u njegovoj blizini. Stoga je potrebno ponajprije okrenuti se Kristu i hoditi njegovim putem. Neka nas i ovo milosno vrijeme potakne da svakodnevno sve dublje spoznajemo i susrećemo Krista u svome srcu te u svome življenju i djelovanju postanemo plemenitiji ljudi i bolji vjernici i u tom smislu promijenimo svoj život nabolje.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. dr. Antuna Japundžića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.