Sluga Božji fra Ante Antić isticao se izvanredno kreposnim životom, osobito čistoćom i dobrotom srca, poniznošću, jednostavnošću, ljubavlju prema Kristu i Blaženoj Djevici Mariji, vjernošću Crkvi, svome franjevačkom redu i provinciji. Mnogi se preporučuju njegovu zagovoru kod Boga ili mu zahvaljuju za primljene milosti. To je bio dostatan razlog da se godine 1984. pokrene postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Tim je činom o. Antić dobio naslov sluga Božji.

U nastavku vam donosimo svjedočanstvo izrečeno na znanstvenom skupu “Posvećeni život i sluga Božji o. fra Ante Antić” u Zagrebu 1995.:

Nisam imao prilike poznavati oca fra Antu Antića sve do trenutka dok se nisam našao u svojoj teškoj životnoj drami. Moj sin Domagoj imao je nepunih 7 godina kad je, prema dijagnozi liječnika, dobio meningoencifalitis. To je bolest upale mozga i moždane ovojnice. Znate, kad čovjek nađe u takvom stanju vrlo je teško opisati svoju tjeskobu i taj osjećaj. Radi toga, da ne bih ulazio u subjektivna razmišljanja jer se radi o mojem sinu, navest ću samo ono što su liječnici komentirali. Ono što su napisali i ono što je Domagoj kad se vratio iz kome nacrtao i napisao.

Oni su već tada u toj fazi pretpostavljali da je Domagoj ušao u duboku komu te da mu je mozak već 50 % razoren…

Dakle, liječnici su konstatirali da je oboljenje od opake bolesti i njihova prognoza bijaše da je vrlo mala šansa da Domagoj ostane živ; to će biti život samo puke vegetacije, samo će vegetirati jer će mu razum biti sigurno uništen. Oni su već tada u toj fazi pretpostavljali da je Domagoj ušao u duboku komu te da mu je mozak već 50 % razoren.

Kao kršćanska obitelj mi smo se u to vrijeme molili, vapili i prosili za pomoć, ali to je bila sušta tjeskoba, beznadni vapaj. Vrlo sam često dolazio i molio sa na grobu sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, dok za slugu Božjega oca Antu Antića do tada nisam niti čuo. I dok je dijete bilo već puna dva tjedna u komi, Bog je tako htio, moja je supruga na autobusnoj stanici, da tako kažem, upoznala oca Antu Antića. Čula je tada od jedne časne sestre za oca Antu. Ta sestra dala joj je knjigu “Tješitelj čudotvorni” koja je bila prvi korak u traženju zagovora sluge Božjega oca Ante Antića da Bog bude milostiv prema našoj obitelji i Domagoju povrati zdravlje. Mi smo s novim žarom počeli sustavno moliti svaki dan i svaki trenutak dok je Domagoj već puna tri tjedna bio u komi.

Domagoj je počeo gledati, počeo je govoriti, počeo je hodati.

Liječnici su rekli da je situacija zaista teška, da je mala šansa da se vrati u život. I nakon tri tjedna, mi smo otprilike već desetak dana molili zagovor oca Ante Antića. Domagoj je počeo dolaziti k sebi. Liječnici su bili jako iznenađeni. Domagoj je počeo gledati, počeo je govoriti, počeo je hodati. Kad sam došao u bolnicu liječnik mi je pristupio i rekao: “Znate, gospodine, već sam dugo godina liječnik, ali kad sam vidio da vaš sin hoda, ja sam proplakao. Samo još nisam siguran da li on još dobro čuje.” No, kad mi je to rekao, više nisam imao nikakve sumnje da će se Domagoj vratiti potpuno u život, da će ozdraviti. Pustili su me prvi put da vidim svog sina u bolnici. On me pogledao i rekao mi: “Tata!” Dakle prepoznao me, a ujedno i pokazao da želi nešto nacrtati. Dijete je imalo nepunih 7 godina i tek naučilo prva slova. Možete znati kako djeca crtaju u to vrijeme. Crteži su im vrlo nezgrapni.

Međutim, kad je on uzeo olovku i dobio papir, ja sam primijetio kod Domagoja toliko uzbuđenje da su mu se na čelu pojavile kapljice znoja. Iako bijaše sav uzbuđen s lakoćom je crtao. On je u hipu nacrtao pet crteža. Sav emocionalno jako uzbuđen pružio ih je meni. Ja sam ih pozorno pogledao. Bili su to crteži bića koja su sazdana od svjetlosti, a postoje u onostranom životu kao anđeli. Vidjelo se da da iz njih izvire i isijava svjetlost. Na dva crteža je napisao: “Već nisam kad nisam anđeo.”

Na dva crteža je napisao: “Već nisam kad nisam anđeo.”

Ako se istakne da su liječnici postavljali sumnju i čistu dijagnozu da dječja memorija uopće neće moći funkcionirati, onda ti crteži suprotno govore, tj. moć razuma je izvanredno djelovala jer je dječak s lakoćom crtao crteže koje u životu (prije bolesti) nikad nije vidio, a niti pokušao nacrtati. Ja sam bio neobično uzbuđen. Pokazao sam mu potom jednu malu figuricu. Kad ju je vidio, odmah je uskliknuo: ISUS! Dijete je zaista čisto govorilo, sasvim normalno hodalo i nedugo nakon toga izašlo iz bolnice.

Kao vrlo važno, želim reći ovo: U vremenu dok je Domagoj bio u teškoj komi mi kao obitelj molili smo se da nam dragi Bog po zagovoru sluge Božjega oca Ante Antića vrati Domagoja zdravog, ako je to volja Božja. Ali znate, iznad svega sam se našli kao obitelj, a u prvom redu neka bude križ koji će nas sve zajedno dovesti do sveukupnog ozdravljenja u našoj vjeri. I ovo što sada želim posvjedočiti jest ta spoznaja da smo upravo nakon punih 8 godina postigli ono za što sam se najviše molio kod zagovora oca Antića. Danas moja obitelj moli, moja djeca kleknu pred križ i upućujemo zajedničku molitvu Isusu Kristu, puni zahvale što je bio tako dobar prema nama. Molimo da po zagovoru sluge Božjega oca Ante Antića i drugi ljudi dožive istu radost susreta sa živim Isusom Kristom po molitvi i njegovoj milosti.

Ali znate, iznad svega sam se našli kao obitelj, a u prvom redu neka bude križ koji će nas sve zajedno dovesti do sveukupnog ozdravljenja u našoj vjeri.

I ovo što mogu sada reći jest da sam preko oca fra Ante Antića susreo živog Isusa Krista koji danas živi u mojoj obitelji i ja ga susrećem u svom sinu Domagoju i njegovu ozdravljenju; vidim kako on svojim životom živo svjedoči, dok iz njegove osobe izvire nevjerojatna ljubav i dobrota i nesebično darivanje. Eto, to je moje svjedočanstvo i zahvala Bogu koji je sama ljubav, dobrota i milosrđe. I također moja zahvala sluzi Božjemu ocu Anti Antiću što je bio tako zauzetan i dobar po svom nebeskom zagovoru pred licem Božjim, te je i utjecao da su moj Domagoj i cijela obitelj duhovno i tjelesno ozdravili . Njegovu nebeskom zagovoru posebno se preporučujem za svetu vjeru ljubav i nadu u životu svih nas.

Miroslav Kutleša

(Svjedočanstvo izrečeno na znanstvenom skupu “Posvećeni život i sluga Božji o. fra Ante Antić” u Zagrebu 1995.)

Izvor:  Otacantenntić