Prenosimo u cijelosti homiliju apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Giorgia Lingue s mise uoči svetkovine Velike Gospe 14. kolovoza u Sinju.

Draga braćo i sestre!

Lijepo je vidjeti vas u tolikom broju okupljene u ovom Marijinom svetištu, tako dragom i važnom hrvatskome narodu. Svima je poznato vaše štovanje Djevice Marije kojoj ste se uvijek obraćali u teškim trenucima svoje povijesti. S pouzdanjem u Njezin nebeski zagovor i u znak zahvalnosti za brojne milosti koje vam je udijelila, svake se godine vraćate u svetišta koja čuvaju sjećanja na njezina prethodna uslišanja, kao i molitve za buduće milosti.

Nije mi namjera zaustaviti se na prisjećanju čudesa koja su vaši očevi pripisivali Gospi na ovome mjestu gdje dolazite kleknuti pred likom Čudotvorne Gospe kako bi molili ili zahvaljivali.

Umjesto toga, želio bih zastati i s vama razmisliti o značenju blagdana koji danas slavimo: Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo.

Misno slavlje na uočnicu Velike Gospe u Sinju / Foto: IKA

Značenje Marijina uznesenja na nebo

Blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije nam govori da je Gospa u nebu ne samo dušom, nego i tijelom, ne samo u duhu, već također i svojom tjelesnošću. Tijelom, očito preobraženim, poput onoga Uskrslog Isusa, koji je zatražio od Tome da svoj prst stavi u njegov ranjeni bok, nakon što je u dvoranu ušao kroz zatvorena vrata. To tijelo, koje je na čudesan način božansko i ljudsko, koje je i nakon smrti i uskrsnuća omogućilo Isusu da sa svojim učenicima blaguje ribu na obali Galilejskoga jezera ili da se zaustavi u Emausu i večera s njima te nakon toga iznenada nestane.
Takvo je i tijelo Blažene Djevice Marije, Uznesene na nebo: preobraženo, ali stvarno, do te mjere da se pojavi i da ga se može vidjeti, razgovarati s njim i zatim nestati, kao što se to događalo tijekom povijesti u brojnim slučajevima i na mnogim mjestima.

Takva je Marija, Uznesena na nebo: obično nevidljiva našim tjelesnim očima, ali uvijek blizu u našim problemima, a posebno, našim srcima, spremna ukazati se kada to Božanska Providnost smatra prikladnim.

Kao primjer, dozvolite da se prisjetim jednog njezinog ukazanja, meni posebno dragog, koje se dogodilo u mojoj biskupiji Fossano, gdje se pred gotovo petsto godina ukazala gluhonijemom siromahu po imenu Bartolomeo Coppa, vrativši mu govor i sluh i poslavši ga da propovijeda obraćenje stanovnicima Fossana. Stanovnici Fossana izrugivali su se jadnom Bartolomeu koji se, umoran i obeshrabren, obratio Gospi i ona mu se ukazala i po drugi put da ga utješi i dadne mu kruha za jelo, znak onoga Kruha što ga je već jednom poklonila grešnome čovječanstvu u betlehemskoj špilji. Od tada je u Fossanu štujemo kao Majku Božanske Providnosti, zaštitnicu biskupije.

Misno slavlje na uočnicu Velike Gospe u Sinju / Foto: IKA

Takva je Marija, Uznesena na nebo: obično nevidljiva našim tjelesnim očima, ali uvijek blizu u našim problemima, a posebno, našim srcima, spremna ukazati se kada to Božanska Providnost smatra prikladnim.
Ona već jest, prema posebnom privilegiju svemoguće Božje ljubavi, u onom stanju u kojem ćemo biti i mi na kraju vremena, u onaj veliki dan uskrsnuća mrtvih, kako to ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju: „vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni“.

Ono što će se dogoditi s našim smrtnim tijelima „u posljednji dan”, odnosno na svršetku svijeta, u Mariji je već ostvareno.

U Katekizmu Katoličke Crkve piše: „Čvrsto vjerujemo i čvrsto se nadamo da će, kao što je Krist zaista uskrsnuo od mrtvih te živi zauvijek, isto tako pravednici poslije smrti zauvijek živjeti s uskrslim Kristom, i da će ih on uskrisiti u posljednji dan“ (KKC 989).

I zatim pojašnjava: „’Uskrsnuće tijela’ znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša ‘smrtna tijela’ (Rim 8,11) oživjeti“ (KKC 990).

Ono što će se dogoditi s našim smrtnim tijelima „u posljednji dan”, odnosno na svršetku svijeta, u Mariji je već ostvareno.

Papa Pio XII., svečano je proglasio kao dogmu, kao objavljenu istinu vjere, Uznesenje Djevice Marije na nebo ovim riječima: „…vlašću našega Gospodina Isusa Krista, svetih apostola Petra i Pavla i Našom, izričemo, proglašavamo i utvrđujemo da je ovo dogma, od Boga objavljena: Bezgrješna Majka Božja vazda djevica Marija, završivši tijek zemaljskoga života, bi uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu“ (Munificentissimus Deus, 1. listopada 1950.).

Značenje Uznesenja za nas

Bogorodica je već TAMO GDJE ćemo i mi biti (u Bogu, odnosno u raju). Bogorodica je već ONAKVA KAKVI ćemo i mi biti (preobražena u tijelu i duši). No, današnji nam blagdan ne govori samo o Mariji, govori nam i o nama samima. Što nam to govori o nama samima?

Da možemo već sada biti TAMO GDJE je Ona. I da već sada moramo biti ONAKVI KAKVA je Ona. Nemoguće! Reći ćete: kako se može biti tamo gdje je Marija? Kako se može biti u raju? Nije li ova zemlja zapravo „suzna dolina“, kao što kažemo kada se u molitvi „Zdravo kraljice“ obraćamo Mariji: „…k tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini“? Da, mi možemo ovu „suznu dolinu“ preobraziti u „dolinu radosti“!

Isus u Ivanovom Evanđelju kaže: „Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost“ (Iv 16,20). Naravno, ali to će se dogoditi tek u kraljevstvu Božjem, u raju! Mogli bismo tako prigovoriti. Poslušajte što još Evanđelje govori: „Upitaju ga farizeji: »Kad će doći kraljevstvo Božje?« Odgovori im: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!«” (Lk 17,20-21). Kraljevstvo Božje je već među nama. Otkada? Vi ga vidite? Gdje je? Jeste li se ikada susreli s njime?

Kada činimo Božju volju „na zemlji kako i na nebu“, tada Kraljevstvo Božje dolazi među nas! To je trenutak kada se žalost pretvara u radost.

Možda ne mislimo dovoljno na ono što molimo kada u molitvi Oče naš kažemo: „Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!“ (Mt 6,10). Mislite li da nas je Isus naučio moliti nešto što se ne može ostvariti? Kada bi bilo nemoguće da Kraljevstvo Božje dođe na ovu zemlju …. Kada bi bilo nemoguće ovdje na zemlji vršiti Božju volju, kao što se to čini na nebu, čemu bi molitva služila? Bila bi beskorisna!

Ako Isus od nas traži da tako molimo, to znači da se njegova molitva može ostvariti, inače bi nas prevario! Kada činimo Božju volju „na zemlji kako i na nebu“, tada Kraljevstvo Božje dolazi među nas! To je trenutak kada se žalost pretvara u radost.

Misno slavlje na uočnicu Velike Gospe u Sinju / Foto: IKA

Jeste li čuli o čemu govori Evanđelje koje nam je naviješteno ove večeri? Ovako je govorilo: „… povika neka žena iz mnoštva: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!« On odgovori: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!«“ (Lk 11,27-28). Isus je bez sumnje smatrao svoju Majku blaženom, ali ne toliko zbog izvanrednih darova koje je primila: bezgrješnog začeća, djevičanskog majčinstva i potom uznesenja na nebo, već stoga što je slušala Božju Riječ i živjela je!

Često ne možemo ostvariti ono što sanjamo, ostvariti svoje želje i hirove, ali uvijek, u svakom trenutku, na svakom mjestu, i u svakoj prilici, možemo činiti Božju volju.

I mi također možemo biti blaženi poput Marije jer možemo slušati Božju Riječ i živjeti je. Tada Ona sama ponovno živi u nama i ponavlja: „…Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!…“ (Lk 1,38).
Svi možemo, poput Marije, činiti Božju volju na zemlji kao i na nebu. Marija je naš uzor, u njoj možemo pronaći vlastiti odsjaj. Svi.

Baš svi? Sigurno! Zašto? Neka digne ruku onaj koji ne može činiti Božju volju! Često ne možemo ostvariti ono što sanjamo, ostvariti svoje želje i hirove, ali uvijek, u svakom trenutku, na svakom mjestu, i u svakoj prilici, možemo činiti Božju volju. Jer činiti Božju volju znači s ljubavlju prihvatiti ono što On od nas traži u sadašnjem trenutku života, u povoljnim ili nepovoljnim životnim okolnostima, čak i na smrtnoj postelji, kada ne možemo činiti ništa drugo, u tom trenutku također činimo Božju volju. To znači živjeti poput Marije, to znači živjeti u kraljevstvu Božjem, to je tajna preobrazbe naših tuga u radost jer živeći na taj način mi smo „blaženi“.

Primjer Chiare Luce Badano

Jeste li ikada čuli za blaženu Chiaru Luce Badano? Ona je moja zemljakinja i sretan sam da je mogu predstaviti onima koji za nju nisu nikada čuli. Osobno sam upoznao njezine roditelje: mama je još uvijek živa, a tata je preminuo prije nekoliko godina. Chiara je umrla s tek navršenih devetnaest godina, 7. listopada 1990. godine, prije nešto više od trideset godina, nakon dvogodišnje borbe s tumorom. 26. rujna 2010. godine papa Benedikt XVI. proglasio ju je blaženom.

Kada je jednom prilikom Chiarina majka gostovala u jednoj televizijskoj emisiji, ispričala je sljedeće: „Chiara je imala mnogo igračaka i rado se igrala kao i ostala djeca. Jednog dana dok se igrala u svojoj sobi, ja sam radila u kuhinji. U jednom trenutku otvorila sam vrata i rekla Chiari: ‘Stvarno imaš puno igračaka!’ Ona mi je odgovorila: ‘Da, zašto to kažeš?’ Ja sam nastavila: ‘Ne bi li mogla neke igračke pokloniti siromašnima?’ Ona je odgovorila: ‘Moje su!’ (…). Nakon nekog vremena, čula sam je u kuhinji kako govori: ‘Ova da, ova ne!’ Bila sam znatiželjna i približila se vratima i vidjela da je podijelila sve svoje igračke, a onda mi je rekla: ‘Mama, donesi mi torbu.’ Ja sam joj je donijela, a ona je stavila neke igračke u torbu. Tada sam joj rekla: ‘Chiara, ali to su sve nove igračke!’ Ona mi je odgovorila: ‘Mama, siromašnoj se djeci ne mogu pokloniti potrgane ili stare igračke.’“

Još kao mala je naučila slušati Božju Riječ i živjeti je. To je način kako činimo Božju volju na zemlji kao i u nebu. Na taj se način donosi Kraljevstvo Božje na zemlju. Ako to mogu činiti djeca, zašto to ne možemo činiti i kada odrastemo?

Nije ozdravila, no cijelo je vrijeme sačuvala mir, čak i u trpljenju.  Znala je ostati vjerna onome „da“ koji je rekla Isusu: „ako Ti to želiš, želim i ja“ i postala je putokaz i Svjetlo mnogima.

Kada je imala sedamnaest godina, Chiari su dijagnosticirali rak kostiju. Vrativši se kući nakon te strašne dijagnoze, bacila se na krevet. Mama je sjela pokraj nje i Chiara joj je rekla: „Mama, nemoj govoriti.“ Ostala je u tišini zadubljena u svoje misli. Tako mlada, puna života, sportašica, s puno prijatelja, s velikim planovima. Zamislite kolika je morala biti njezina bol! Možda je osjetila kako svi ti snovi nestaju u zraku. Nakon otprilike dvadeset pet minuta sjela je na krevet i rekla mami: „Mama, sada možeš govoriti. Razgovarala sam s Isusom – dodaje – i rekla sam mu: ‘ako Ti to želiš, želim i ja’“. Nije ozdravila, no cijelo je vrijeme sačuvala mir, čak i u trpljenju. Provela je gotovo dvije godine u krevetu, ponekad s jakim bolovima, a njezina je soba svima postala mjestom hodočašća. Mnogi su govorili: ovdje se udiše zrak raja. S radošću je dočekivala svoje posjetitelje, šalila se i sve ih ohrabrivala. Znala je ostati vjerna onome „da“ koji je rekla Isusu: „ako Ti to želiš, želim i ja“ i postala je putokaz i Svjetlo mnogima. Postala je sveta usprkos svojoj bolesti, štoviše, upravo zahvaljujući svojoj kušnji koju je proživljavala s ljubavlju i u potpunom prihvaćanju Božje volje.

Naša se tuga pretvara u radost kada Marija živi u nama jer tamo gdje je Marija, tamo je i Kraljevstvo Božje.

Doista, svi možemo postati sveti jer svi možemo činiti Božju volju. Svi možemo biti poput Marije. Živeći tako, bit ćemo tamo gdje je Marija, u punini radosti, u najvećem unutarnjem miru, pa makar morali proći dolinom suza.

Naša se tuga pretvara u radost kada Marija živi u nama jer tamo gdje je Marija, tamo je i Kraljevstvo Božje.  Ponovimo zajedno s Marijom: „…dođi Kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji!“