Župnik župe Presvetog Trojstva u zagrebačkom naselju Prečko vlč. Tomislav Šagud na svojoj je internetskoj stranici objavio svoje promišljanje uz liturgijska čitanja na blagdan Tijelova istaknuvši kako je sakrament euharistije nastavak Biblijske priče i način na koji se mi danas priključujemo povijesti spasenja. Kazao je da su to velika otajstva naše vjere i daje teško tek u nekoliko rečenica objasniti što je sakrament euharistije.

Zauvijek svećenik po redu Melkisedekovu

Čim su ljudi pali, Bog je smislio plan kako da ih dovede natrag u svoju blizinu. Taj se Božji plan polako, u slikama, otkrivao kroz cijelu povijest spasenja. To znači da posvuda u Starom zavjetu u slici možemo naći nagovještaje ili prikaze onoga što će Isus Krist učiniti u Novom zavjetu. U Kristovim riječima i djelima prepoznajemo brojne aluzije na razne događaje iz Staroga zavjeta. Jedno se bez drugoga ne može do kraja shvatiti, a isto vrijedi i za današnja čitanja.

U današnjem psalmu slušamo usklik: „Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!” (Ps 110,4). Melkisedek se spominje u prvom čitanju, u susretu s Abramom, koji će poslije dobiti ime Abraham. Ako okrenemo koju stranicu prije u Svetom pismu, vidjet ćemo da su Abramova nećaka Lota oteli i da on zatim kreće u rat kako bi ga oslobodio. Nakon Abramove pobjede odjednom se pojavljuje misteriozan lik Melkisedeka, kralja šalemskog, što je drugo ime za Jeruzalem. Navodi se da je on „svećenik Boga Svevišnjega” (Post 14,18). Ovdje se prvi put u Bibliji spominje riječ „svećenik”. On pred Abramom prinosi Bogu nekrvnu zahvalnu žrtvu: kruh i vino. Ova se vrsta žrtve na grčkom zove euharistija.

U znak zahvale svećenici diljem svijeta prinose nekrvne žrtve kruha i vina.

Prepoznajemo li u tome sliku onoga što će poslije učiniti Isus? On, kralj nebeskog Jeruzalema, pravedni kralj, pobijedio je neprijateljskog kralja Sotonu i oslobodio iz njegova ropstva članove svoje obitelji. U znak zahvale svećenici diljem svijeta prinose nekrvne žrtve kruha i vina.

Važno je ovdje uočiti još jedan detalj koji se tiče svećenstva. Do izlaska iz Egipta, točnije do incidenta sa zlatnim teletom podno Sinaja, svi su Izraelci bili svećenici i svatko je mogao prinositi žrtve Bogu. No nakon grijeha klanjanja zlatnom teletu jedino su pripadnici Levijeva plemena mogli služiti kao svećenici, i to zato što se jedino oni nisu okaljali. Ali Isus nije bio iz Levijeva plemena, nego iz Judina plemena, odnosno iz Davidove loze. Kako onda Isus može biti svećenik? Može, zato što njegovo svećeništvo nije Levijevo, nego Melkisedekovo: ono izvorno i neiskvareno svećeništvo koje u sebi ujedinjuje kraljevsku i svećeničku vlast.

Bog čudesno hrani u pustinji

Iz Evanđelja saznajemo da su se opisani događaji zbili „u pustu kraju” (Lk 9,12). Ovaj se izraz, ako gledamo izvornik, slobodno može prevesti riječju „pustinja”. Dakle, Isus u pustinji čudesno hrani mnoštvo Izraelaca, ljude koji su se ondje okupili tražeći Mesiju, onoga koji će ih izvesti iz ropstva. Nije li to jasna aluzija na Knjigu Izlaska, gdje je Bog čudesnim kruhom s neba hranio mnoštvo koje je upravo izišlo iz ropstva? Ovo je ujedno najava otajstva euharistije i onoga kruha što nam ga Bog daje da usred pustinje ovoga svijeta čudesno hrani sve koji idu za Isusom.

Stoga euharistija nije samo Isusova posljednja večera, nešto što je on sâm utemeljio.

To su velika otajstva naše vjere. Teško je u nekoliko rečenica objasniti što je sakrament euharistije. Možda je najbolje promatrati prizore koje nam Biblija oslikava: veliki Božji plan spasenja polako se otkriva već od prvih redaka Biblije. Stoga euharistija nije samo Isusova posljednja večera, nešto što je on sâm utemeljio. Ona je nastavak i razvoj biblijske priče, način na koji se i mi danas priključujemo povijesti spasenja. To je prava povijest, jedina koja ima budućnost i koja nam donosi vječni život.