Današnji evanđeoski ulomak započinje važnom smjernicom, odnosno vremenskim intervalom. Naime, evanđelist Luka zapisa: „Jedno osam dana nakon tih besjeda“, to jest nakon što je svojim učenicima navijestio vlastitu smrt. Zašto broj osam? Za evanđeliste je tipično da govoreći o Isusovoj smrti upućuju i na uskrsnuće. Osmi dan je dan Isusova uskrsnuća. Isus ovdje pokazuje kako smrt djeluje na osobu koja prolazi kroz nju. Nema govora o propadanju, razaranju nego o potenciranju.

Dakle, „povede Isus sa sobom Petra“. Ovaj je učenik predstavljen negativnim nadimkom koji označava njegovu tvrdoglavost. Uz Petra, tu su i Ivan i Jakov. To su najteži, najtvrdokorniji učenici, koje će Isus povesti sa sobom u najvažnijim trenutcima svoga života.

Isus „uziđe na goru“. Pritom evanđelist ne označava neko geografsko mjesto, nego teološko. Gora je mjesto božanske sfere, božanskog stanja. Isus odlazi tamo „da se pomoli.“ Tipično za Luku. Naime, u najvažnijim trenutcima Isusova života Luka ga predstavlja kako se moli.

„I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.“ Tim opisom evanđelist pokazuje učinke smrti naviještene u prethodnom poglavlju. Smrt ne baca osobu u tamu, nego je svjetlom obuzima. Smrt ne uništava osobu, nego u njoj oslobađa svu njezinu energiju ljubavi i života. U smrti se događa eksplozija života.

„I gle“ – izraz kojim evanđelisti upućuju na nešto neočekivano, iznenađujuće – „dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija.“ Zašto Mojsije i Ilija? To su likovi koji su u Starom zavjetu razgovarali s Bogom. Mojsije bijaše veliki zakonodavac, a Ilija prorok, koji je zbog svoje revnosti i žara, pa čak i s nasiljem, prakticirao Mojsijev zakon.

„Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku.“ Ovaj izraz, „Izlazak“, karakterističan je za Luku. Njime označava oslobođenje koje Isus donosi ljudima. Razgovarali su o tome „što se doskora ima ispuniti u Jeruzalemu“. U svetom gradu Jeruzalemu Isus će biti ubijen i to od najviših predstavnika Boga, od same religiozne institucije!

A sada evanđelist spominje nešto za nas teško razumljivo: „No Petra i njegove drugove bijaše svladao san.“ Čudno! Ovakav događaj, a učenici spavaju! Zašto? San označuje nerazumijevanje, neshvaćanje onoga što se događa.

„Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega“ – Mojsije i Ilija odlaze od Isusa – „reče Petar Isusu: Učitelju“ – no, u originalnom tekstu nema ove riječi, nego pojam „šefe, gazda“, što upućuje na podjarmljenost. Time Luka ocrtava Petra i njegovo shvaćanje Isusa – kao onoga komu se treba podvrgnuti, a ne kao Učitelja. Nastavlja Petar: „Dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice.“ Zašto spominje sjenice? Od tri najvažnija blagdana u Izraelu – Pasha, Pedesetnica i Sjenice – najvažniji bijaše blagdan Sjenica. Bio je to toliko velik i važan dan da je bilo dovoljno reći ‘blagdan’ i svi bi znali da se radi o blagdanu Sjenica. Taj blagdan podsjećao je Izrael na oslobođenje iz egipatskog ropstva te se cijeli tjedan živjelo pod sjenicama, odnosno šatorima, što se i dan danas čini. Razlog tome je Predaja, koja govori da će Mesija doći upravo za vrijeme tog blagdana te će se, kao spomen na egipatsko oslobođenje, dogoditi novo oslobođenje Izraela. Prema tome, Petar želi napraviti tri sjenice jer želi da se Isus očituje kao Mesija.

Petar nastavlja: „…jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji“. Kad se u Bibliji spominju tri osobe, tri lika, tada je najvažniji od njih onaj u sredini. A Petar? Za njega Isus nije najvažniji jer je u centar stavio zakonodavca Mojsija, a sa strane Isusa i Iliju kao one koji taj zakon vrše. Ovakav Petrov stav sâm Luka komentira: „Nije znao što govori.“

„Dok je on to govorio“ – Petar još uvijek priča o onome što ne zna – „pojavi se oblak.“ U Starom zavjetu oblak predstavlja aktivnu prisutnost Boga. „…i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše.“ Petar, Jakov i Ivan doživljavaju iskustvo susreta s Bogom, a oni puni straha. Čemu strah? Sjetimo se Petra: kad se prvi put susreo s Isusom, prilikom čudesnog ulova ribe, rekao mu je da se udalji od njega jer je grešnik. Sada, pak, kad doživljava iskustvo s Bogom, boji se, pun je straha. Ovim Petrovim reakcijama evanđelist ukazuje na to koliko religiozna tradicija i ideologija mogu biti prepreka u otkrivanju pravog Božjeg lica.

„A glas se začu iz oblaka“ – glas Boga – „Ovo je Sin moj.“ Biti sin ne označava osobu koja ima oca, nego koja svom ocu sliči ponašanjem i djelovanjem. Bog zapravo govori da je Isus kao On! Taj glas s neba govori da Sina, Izabranika, slušaju!

Sa scene nestaje Mojsije, nestaje Ilija. Ostaje samo Isus! I samo Njega treba slušati. Ovo je vrlo vrijedan podatak koji evanđelist daje prvim kršćanskim zajednicama: Isusa treba slušati i njegovu poruku. Ono što je napisano u Mojsijevim tekstovima i proročkim knjigama treba usporediti s Isusovim naukom: ako je u skladu s Isusovom porukom, treba prihvatiti; ako nije, ne može biti norma ponašanja kršćanske zajednice.

„I upravo kad se začu glas, osta Isus sam.“ Ova šutnja tipična je za Isusove neprijatelje. „Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.“ Zašto nikome nisu ništa rekli? Jer se ne slažu s time. Ostaju pri svom. Oni, naime, žele Isusa prema Mojsijevu zakonu i prema Ilijinoj gorljivosti – ne prihvaćaju drukčijeg Isusa. Ne slažu se s njim i zbog toga šute.

Dug je još put pred Isusovom zajednicom, i danas!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Zdenka Ilića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.