„Djetetu već 18. dan nakon začeća kuca srce, nakon 42. dana od začeća dijete ima zabilježeno moždane valove. Nakon 52. dana dijete štuca i zijeva, a nakon 8 tjedana dijete ima razvijene već sve organe. U 9. tjednu dijete već ima otiske prstiju, a u 10. tjednu osjeća bol. To je najčešći tjedan kad dijete biva pobačeno. S 12 tjedana dijete se već može smijati. Kada nas majke koje razgovaraju s nama, a žele pobaciti, pitaju: ‘Hoće li moje dijete boljeti?’ kažemo: ‘Da, hoće, boljet će ga. Ti ćeš možda dobiti anesteziju. Njega će jako boljeti’. Dakle, dijete osjeća već sve, od samog začeća“, kaže Marija Šošić, koordinatorica inicijative 40 dana za život za Dalmaciju i voditeljica Centra za život u Splitu.

Foto: Pixabay

Zahvaljujući moliteljima i volonterima te inicijative koja djeluje u sklopu udruge Hrvatska za život, članovi inicijative 40 dana za život znaju za više od stotinu spašenih dječjih života u Hrvatskoj u osmoj godini njihovog djelovanja. „Borimo se za svaki začeti život. Svaki život je Božji dar i život je najveći Božji dar. Život je najviše što smo mogli dobiti od Gospodina. Pravo na život bi se trebalo podrazumijevati. Jer ako nemamo pravo biti rođeni, nemamo koristi od prava na nasljedstvo, od prava na zdravstvenu skrb i sl.

Svake sekunde jedno dijete izgubi život zbog pobačaja

Svatko od nas je jedinstven i dragocjen jer svatko ima jedinstveni DNK kojega nitko drugi na svijetu nema. Otisak prsta svatko od nas ima drugačiji, koliko god je milijardi ljudi na svijetu.
Gospodin je svime time htio reći da je svatko od nas jedinstven u njegovim očima, željen, potreban. To bi se trebalo podrazumijevati. Ali, za 50 milijuna naše braće i sestara diljem svijeta to se ne podrazumijeva – jer ne budu rođeni. Izgube svoj život zbog pobačaja.

Godišnje se u svijetu pobaci 50 milijuna djece, što znamo. To su samo kirurški pobačaji. To nije broj djece, nego broj pobačaja, jer među njima ima i žena s blizanačkim trudnoćama, žene su nam rekle da su pobacile blizance. Svake sekunde jedno dijete izgubi život zbog pobačaja. Živimo u 21. st. i dostupni su nam svi mogući ultrazvuci, pa i u ranoj trudnoći 4D tehnikom možemo vidjeti kako izgleda dijete, kasnije tijekom trudnoće može se vidjeti i boja očiju. Unatoč tome, danas se može čuti da dijete nije dijete, da je dijete u majčinoj utrobi nakupina stanica.

U Hrvatskoj je dozvoljen pobačaj do 10. tjedna, bez da žena kaže ikakav razlog, samo, ‘Želim pobaciti’. Zar samo zato što je tako malen, nije vrijedan da ga mi zaštitimo

A dijete u majčinoj utrobi koje je veliko 10 do 12 tjedana, koje je dozvoljeno posve legalno pobaciti u Hrvatskoj, već je jako vidljivo i ima potpuno sve razvijeno. To djetešce stane u dlan ruke.
U Hrvatskoj je dozvoljen pobačaj do 10. tjedna, bez da žena kaže ikakav razlog, samo, ‘Želim pobaciti’. Zar samo zato što je tako malen, nije vrijedan da ga mi zaštitimo“, pita o drami pobačaja Marija Šošić.

Foto: Ines Grbić

Šošić se uključila u prvu kampanju apostolata za život prije 8 godina, kad je inicijativa 40 dana počela u Hrvatskoj, najprije u Zagrebu, onda u Splitu. Bila je uvjerena da se u Hrvatskoj ne događa puno pobačaja, da je to uglavnom problem u Americi, gdje je pobačaj ozakonjen 1973. godine. Kaže se: „Kada bismo svako dijete, koje je od 1973. godine usmrćeno pobačajem, cijenili minutom šutnje, šutjeli bismo preko sto godina“.

Više života izgubi se zbog pobačaja, nego zbog ratova, bolesti i bilo kojih drugih razloga. Pobačaj je vodeći uzrok smrti na svijetu

Pobačaj je ozakonjen još 1920. godine u tadašnjem Sovjetskom Savezu. „U Hrvatskoj je pobačaj ozakonjen 1978. i od tada znamo za jedan milijun pobačenih Hrvata, statistički. Dakle, danas bismo imali još milijun mladih ljudi, starijih do 44. godine života. Mi smo ih pobacili. Hrvatski zavod za javno zdravstvo izdaje podatke dvije godine unatrag. Zadnji podaci o broju pobačaja u Hrvatskoj 2020. godine kažu da je prije dvije godine u Hrvatskoj ubijeno 2 594 djece, legalno induciranim pobačajem.

Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj je poginulo oko 15 000 ljudi, a u isto vrijeme, od 1991. do 1995., u Hrvatskoj je pobačeno 118 000 djece. Pobačaj je zato bijela kuga. Jer više života izgubi se zbog pobačaja, nego zbog ratova, bolesti i bilo kojih drugih razloga. Pobačaj je vodeći uzrok smrti na svijetu.

Marija Šošić / Foto: Ines Grbić

Zbog drame pobačaja, zbog bijele kuge, odlučili smo nešto poduzeti. Mi u inicijativi 40 dana za život borimo se za život, borimo se protiv pobačaja, pa makar spasili samo jedno dijete. To je kao da smo spasili cijeli svijet, jer s jednim djetetom spašavao cijelu generaciju ljudi.

Prava istina je da smo mi ženama na raspolaganju za pomoć. I žene se nama uistinu i obraćaju za pomoć

Naš model borbe protiv pobačaja je molitva pred bolnicom, pred klinikama gdje se odvijaju pobačaji, kako bismo bili posljednji znak nade toj majci koja je odlučila pobaciti. Ne bi li se u zadnji trenutak predomislila, kad ugleda molitelje koji miroljubivo, kristoliko, s porukama nade, s porukama poziva na pomoć, stoje i nude svoju pomoć pred klinikom. O moliteljima se čuje u medijima kao da zastrašuju, zlostavljaju žene. A prava istina je da smo mi ženama na raspolaganju za pomoć. I žene se nama uistinu i obraćaju za pomoć.

Najčešće pitanje je zašto je miroljubivo bdijenje baš pred bolnicama, kad ima toliko crkvi? Pa mi molimo i u crkvi. Dapače, mi koji smo aktivni u apostolatu za život, uopće ne bismo mogli opstati u tom apostolatu bez mise, bez sakramentalnog života. Jer ovo je duhovni boj! Ne usuđujemo se uopće boriti vlastitim snagama, jer ovo je Gospodinova bitka! Gospodinov boj!

Mi smo pred bolnicom živi letak koji se ne može zgužvati!

Zašto molimo pred bolnicom? Ne da se pravimo važni, da smo pobožni, pa molimo na cesti. Nego upravo kako bismo bili na raspolaganju tim majkama i očevima koji razmišljaju o pobačaju. Mi smo tamo izloženi. Molimo i zbog važnog elementa naše inicijative – zbog osvješćivanja ljudi o problemu pobačaja. Mi smo pred bolnicom živi letak koji se ne može zgužvati! Vjerojatno zato često jako puno ljudima smetamo. Jer molitelji, fizički, zapravo nikome ne smetaju. Samo mole“, poručuje Marija.

Foto: Ines Grbić

Kako je došlo do ideje molitve za nerođene pred bolnicama? 2007. godine u Americi, kad je David Bereit, osnivač te inicijative, svaki dan posjećivao svoga bolesnog oca na njegovoj samrtnoj bolesti u bolnici. Otac je bolovao od raka i sinu je govorio: ‘David, idemo moliti za nerođene’. I David svaki dan iznova u bolnici s ocem moli za nerođene. David mu je udovoljavao u tome, bili su to zadnji dani života njegovog oca. Jednom ga je upitao: ‘Tata, zašto mi molimo svaki dan za nerođene? Bolje je moliti za tebe, za tvoje zdravlje, da te ne boli. Pa ti umireš’.

Ti si jedini sad pokraj mene na mojoj samrtnoj postelji, dok ja umirem. A ja sam te htio pobaciti

Otac je rekao Davidu: ‘Ne, sine, najvažnije je moliti za nerođene. Moram ti reći, ja sam jako davno jednoj ženi platio da učini pobačaj. Zakazao sam termin za pobačaj. Bogu hvala, ona je bila odvažna, hrabra. Pobjegla je od mene svojim roditeljima i nije došla na zakazani termin. Bogu hvala, to dijete si ti, David, koje je rodila. Ti si jedini sad pokraj mene na mojoj samrtnoj postelji, dok ja umirem. A ja sam te htio pobaciti’. Davida je to strašno potreslo. Došao je svojoj kući, ispričao supruzi što se dogodilo i odlučili su nešto poduzeti. Razne prosvjede, pokušali su na razne zakonske načine spriječiti pobačaj. Međutim, to nije bilo logično. Pobačaj je ozakonjen.

Gospodin kaže da mi kao kršćani trebamo ići na mjesta gdje je tama, donositi svjetlo. A gdje je veća tama, nego pred onim mjestima koja su stratište brojne djece?

Onda su se dosjetili. Pa mi smo kršćani! Idemo moliti! Molitva je naše najjače i najvažnije oružje! Molili su s još jednim bračnim parom i u molitvi su dobili brojku 40. To je simbolična biblijska brojka. I dobili su citat iz Druge Knjige Ljetopisa u kojem Gospodin obećava da će izliječiti onu zemlju, onaj narod koji se pokaje i zazove Njegovo ime. Onda su se dosjetili: ‘Aha, možda Gospodin želi da molimo 40 dana za prestanak pobačaja’. Pa idemo. Gospodin kaže da mi kao kršćani trebamo ići na mjesta gdje je tama, donositi svjetlo. A gdje je veća tama, nego pred onim mjestima koja su stratište brojne djece?

Foto: Facebook ’40 dana za život – Hrvatska za Život’

I odlučili su tih 40 dana moliti pred klinikom za pobačaje. Još su shvatili da u njihovom gradu postoji klinika gdje se rade pobačaji. Oni su tamo bdjeli 40 dana. Bili su izvrgnuti ruglu. Jako malo ljudi im se priključivalo. Molili su 24 sata, 40 dana. Nakon tih 40 dana bili su toliko iscrpljeni, pomislili su da to više nikada neće ponoviti i da to ništa nije vrijedilo, što su toliko molili. Međutim, naknadno su saznali da se za vrijeme njihove molitve značajno smanjio broj pobačaja u toj klinici. Jer, neke žene koje su došle tamo pobaciti, u posljednji trenutak su odustale vidjevši njihove miroljubive transparente i njihovo kristoliko držanje.

Najveći plod takvog modela borbe protiv pobačaja je čitav gradić ljudi spašenih u posljednji trenutak

Na transparentima je pisalo Trudna si, Trebaš pomoć?, Možeš nam se obratiti za pomoć i sl. Neke žene odlučile su prihvatiti njihovu pomoć. Neke su rekle, ‘Pa mi smo stjerane u kut, mi nemamo kuda, moram pobaciti’. Oni su rekli, ‘Mi imamo rješenje za vas’. I drugi gradovi u Americi shvatili su da je to odličan model borbe protiv pobačaja, prihvatili su taj model i uskoro je inicijativa 40 dana za život postala nacionalna kampanja u Americi. I puno drugih država, kad su čuli kako je to uspješan model, počeli su to primjenjivati u svojim državama. Sada su 64 države, odnosno 816 gradova uključeni u inicijativu 40 dana za život. Među njima je i Hrvatska, od 2014. godine.

Foto: Facebook ’40 dana za život – Hrvatska za Život’

Najveći plod takvog modela borbe protiv pobačaja je čitav gradić ljudi spašenih u posljednji trenutak. U svijetu je od tada spašeno 21 534 života zbog tako jednostavnog modela, zbog žrtve molitelja koji su u tom trenutku izašli iz svoga komoda, stali pred bolnicu i dali svoj glas za nerođenu djecu. Znamo za tu brojku jer su nam majke posvjedočile da su se u posljednji trenutak predomislile jer su ugledale molitelje, a neke su i potražile njihovu pomoć.

Znamo da to nije stvarna brojka, broj spašenih života je puno veći, Bogu hvala! Žene nam posvjedoče kasnije da nisu pobacile. Znamo i za puno medicinskih djelatnika koji su izašli iz industrije pobačaja. Znamo da je 239 medicinskih djelatnika prestalo sudjelovati u pobačaju. Zatvoreno je 116 klinika koje su radile pobačaje.

Foto: Cathopic

Abby Johnson je bila ravnateljica klinike Planned Paretnhood (Planirano roditeljstvo) u trenutku kad su molitelji inicijative bili ispred klinike u prvoj kampanji, za vrijeme prvih 40 dana molitve.
Molitelji su bdjeli pred njenom klinikom osam godina, bez da su vidjeli ikakav plod. Mislili su, ništa, ova se ne mijenja, rade se pobačaji. Jednom je ponestalo osoblja u operacijskoj sali da se učini jedan pobačaj, i tada su pozvali Abby da dođe pomoći. Ona do tada nikad nije vidjela nijedan pobačaj. Štoviše, mislila je da pomaže ženama, da srede neželjenu trudnoću, kako je ona govorila. I sama je imala dva pobačaja.

Međutim, kad je sudjelovala u pobačaju, vidjela je na monitoru kako aborter ulazi s kliještima kako bi iščupao dijete vani, a dijete bježi. Bježi od sisaljke. Ne želi iz majčine utrobe. Abby se u tom trenutku prenerazila. Bacila je sve te instrumente i izašla vani ispred svoje klinike, moliteljima koje je tih osam godina prezirala i izrugivala im se. Nije mogla vjerovati da ne odustaju od molitve tamo. Tjerala ih je, govorila da njihova molitva ništa ne vrijedi. Kad je otvorila oči i shvatila što čini svih tih osam godina, Abby je prvo kod molitelja potražila pomoć.

Kad je sudjelovala u pobačaju, Abby je vidjela na monitoru kako aborter ulazi s kliještima kako bi iščupao dijete vani, a dijete bježi. Bježi od sisaljke. Ne želi iz majčine utrobe. Abby se u tom trenutku prenerazila

Abby je postala velika pro – liferica. Tada je imala jedno dijete i zagovarala je da se treba imati samo jedno dijete, da je sve drugo previše. Sada je majka osmero djece, ima Zakladu koja se brine za djelatnike koji su bili u industriji pobačaja, a odustali su od činjenja pobačaja i sada im Abby daje potporu.

Foto: Unsplash

Napisala je i predgovor za knjigu inicijative 40 dana za život u Hrvatskoj. To je zbirka svjedočanstava gdje smo prikazali što je sve Gospodin učinio kroz 40 dana molitve. Abby u Predgovoru piše: „Jako su me živcirali ti molitelji. Međutim, u taj trenutak kad sam vidjela uistinu što radim, obratila sam se upravo njima, jer znala sam da neću biti osuđena. Molitelji su znali da je to moj zadnji radni dan u klinici, da sam dala otkaz. I vidjeli su kako napuštam dvorište klinike. Vidjela sam ih na retrovizoru iz automobila kako nastavljaju moliti.

I vidjela sam jednog molitelja kojega sam viđala svakih tih 40 dana, svih tih osam godina. Vidjela sam kako pada na koljena i kako podiže ruke Bogu, zahvalan jer je na svoje oči vidio plod svoje molitve, osam godina molitve za nju. Abby je znala da je on molio osam godina za njeno obraćenje i sad je to vidio na svoje oči.

Foto: Cathopic

Jako puno plodova vezano je za zatvaranje klinika za pobačaje. I ta klinika ispred koje su članovi inicijative 40 dana za život počeli moliti u Americi, sada je zatvorena. Štoviše, ta zgrada je otkupljena od strane 40 dana za život u Americi i to je sada naš pro life centar za cijeli svijet. Zgrada, klinika koja je nekad bila stratište za nerođenu djecu – sada je to središnji ured inicijative 40 dana za život, naš pro life ured za cijeli svijet.

Ova molitva za svaki nerođeni život, za majke, očeve, medicinsko osoblje, vraća nadu našoj domovini!

Hrvatska se uključila u tu inicijativu prije 8 godina. Na jednoj međunarodnoj konferenciji prikazano je kako je Hrvatska najbrže rastuća inicijativa u svijetu. Od jednog grada u Hrvatskoj, Zagreba, proširilo se na Split, Dalmaciju, Vukovar, itd. U zadnjoj kampanji imali smo 37 gradova gdje se molilo pred bolnicama. Kad su se na tom ekranu počele pojavljivati zastavice, one su bile prikazane kao svjetleće zastavice. Pa su počele iskakati zastavice. U Velikoj Britaniji tri zastavice, u Njemačkoj jedna… Onda… Kad su se počele paliti zastavice u Hrvatskoj, njih 37 – ispalo je da cijela naša domovina svijetli.

I zaista svijetli! Ova molitva za svaki nerođeni život, za majke, očeve, medicinsko osoblje, vraća nadu našoj domovini! Ponekad i mi pokleknemo. Pomislimo, ‘Pa Bože, stvarno smo ovdje izloženi. Je li ovo stvarno išta vrijedi?’. Onda Gospodin pokaže neki znak, da vjetar u leđa“, poručuje Marija Šošić.

Marija i suprug Davor Šošić, oboje aktivni u apostolatu za život / Foto: Ines Grbić

I njoj je u prvoj kampanji bilo teško. Prišla joj je jedna žena, bila je trudna treći put. Inače, pobačaj se najčešće događa u obitelji, i najčešće se pobaci treće dijete u obitelji. „Mit je da su najčešći pobačaji maloljetničke trudnoće. Dapače, moje iskustvo je dobro s maloljetnicama. One se najčešće odluče za život.

Ta žena došla nas je izvrijeđati, da nam kaže da tu bez veze molimo, da to nikom ništa ne vrijedi. Da je ona trudna treći put, a ne zna kako će prehraniti ni to dvoje djece. Muž joj je završio u zatvoru i da njoj nitko ne može pomoći. Mi smo rekli, ‘Ali, mi ti možemo pomoći’. Važan element naše inicijative je materijalna pomoć. Molitva je već vrlo konkretna pomoć. Žena je sjela s nama na kavu poslije pregleda u bolnici. Rekla je da ima problem s plaćanjem stana, ne može raditi. To su sve realne činjenice. Mi smo joj rekli, mi ćemo ti plaćati stan, kupit ćemo svu opremu za dijete, pelene. Dali smo rokove i konkretan plan. Nekoliko puta našli smo se na kavi.

Ne mogu vjerovati da mi nepoznati ljudi žele pomoći. Ne želi mi pomoći bliža rodbina, a vi mi želite pomoći sasvim besplatno’. Nju je to jako ganulo. I onda se odlučila za život

Rekla je, ‘Ne mogu vjerovati da mi nepoznati ljudi žele pomoći. Ne želi mi pomoći bliža rodbina, a vi mi želite pomoći sasvim besplatno’. Nju je to jako ganulo. I onda se odlučila za život.
To je prvo spašeno dijete od pobačaja koje sam ja držala u svojim rukama. To je mali Roko, on sada ima 7 godina. Na jesen kreće u 1. razred. To je vrlo opipljivi plod našeg djelovanja.
Da je spašen samo Roko, vrijedilo je – sve one žrtve, svega onoga izrugivanja, nerazumijevanja, svega što smo prošli.

Prvo spašeno dijete koje je Marija doživjela u prvoj kampanji ’40 dana za život’, mali Roko

To sve zaboravimo kao porođajne muke u trenutku kada vidite to dijete koje sada rado dođe u Centar za život u Splitu, igra se. Voli nogomet, slavi rođendan s nama. Njegova majka nije vjernica. Roko sada kreće u školu i ta majka već neko vrijeme nama govori da se želi krstiti. I ona se želi krstiti i svu djecu želi krstiti. Tako da će ovo ljeto biti krštenje, svi zajedno će se krstiti. Njena starija djeca sada idu na kateheze. Na ljeto će biti proslava njihovog krštenja u Centru za život u Splitu“, najavljuje Šošić.

Svaki put kad znamo da žena ima zakazani pobačaj, molimo cijelu noć. Ustanemo i prikazujemo Gospodinu svoje žrtve i molitve za spas toga djeteta i te majke

„Neki nas pitaju, molite samo 40 dana? Slažemo se. Nije dosta moliti 40 dana. Mi molimo 365 dana za nerođene. Majke nam se javljaju tijekom cijele godine, ne samo tijekom kampanje. Svaki put kad znamo da žena ima zakazani pobačaj, molimo cijelu noć. Mi se ustanemo u svom domu, po sat vremena, i prikazujemo Gospodinu svoje žrtve i molitve za spas toga djeteta i te majke. Neke žene pošalju kuvertu i napišu pismo: ‘Ovo je iznos pobačaja za koji sam ja bila naručena, kojeg sam htjela platiti, ali šaljem taj novac vama, da vi pomognete nekoj majci koja je bila u istoj situaciji, kao ja. Vidjela sam molitelje i meni su pomogli, da ne pobacim’.

Svako od stotinu djece u Hrvatskoj za koje mi znamo da su spašeni ima svoju veliku priču. Svako to dijete je sada dio našeg života. Toj djeci smo krsni kumovi. Jako smo se sprijateljili, svjedočimo obraćenjima tih majki. Mi svi želimo vidjeti neku instant promjenu. Međutim, promjene kod tih majki budu vrlo teške, a onda požele krštenje. Dobijete vjetar u leđa, vidite – Vrijedilo je! Zbog takvih majki organizirali smo udrugu Hrvatska za život kroz koju provodimo bdijenje dva puta godišnje, ali i osiguravamo tim majkama sve što bude potrebno. Mislimo na njihov posao, plaćanje stanarine, plaćanje tete čuvalice, u prijelaznom razdoblju.

Nisam imala izbora, ja sam pobacila. Svaki dan razmišljam o tom djetetu. Razmišljam kako bi se zvalo, kojeg bi spola bilo, koje bi boje očiju imalo

Često nam se javljaju mame kad dijete napuni godinu dana, pitaju, ‘Kako ćemo sada? Drugi je mjesec, ne prima se dijete u vrtić u drugom mjesecu, ja bih počela raditi, a ne mogu više, istječe mi porodiljni’. Naši volonteri se organiziraju, čuvaju djecu i majka se vrati na posao. Puno majki svjedoči kako mole s nama pred bolnicama, to im donosi veliki mir i kažu da one nisu imale tu sreću nas susresti. Kažu: „A da ste barem bili prije 20 godina ispred bolnica, kad sam ja imala pobačaj. Bila sam stjerana u kut, muž me natjerao na pobačaj, nitko me nije podržao. Svi su smatrali da je treće dijete previše. Nitko nije stao pred bolnicom i rekao: Trudna si, trebaš pomoć?, nitko nije imao taj natpis.

Ja nisam imala izbora, ja sam pobacila. Ja svaki dan razmišljam o tom djetetu. Razmišljam kako bi se zvalo, kojeg bi spola bilo, koje bi boje očiju imalo. Za takve majke je organiziran biblijski program ‘Oprostom oslobođene’ kojem je temelj Božja riječ. Jer Božja riječ uistinu liječi. Jer takve majke godinama su već jako iskrvarile, ispatile to što nemaju dijete. Ispovjedile su se po više puta, ali nisu zadobile oprost same sebi.

Foto: Pexels

‘Ja nju više ne mogu gledati. Ona je ubila naše dijete’, to nam često kažu muškarci

Desetke žene koje su prošle taj program svjedoče da su iscijeljene. Na sebe ne gledaju više kao na krvnika tom djetetu, nego ga gledaju kao dijete koje je u Isusovom naručju i čeka ih u vječnosti.
Počelo nam se javljati i jako puno muškaraca. Kažu nam, ‘Žalimo što nismo bili pravi muškarci u trenutku kad je to trebalo. Nego smo rekli ženi, napravi kako ti hoćeš’, i ona je mislila da nema njegovu potporu. Često nam se javljaju i muškarci koji kažu: ‘Ja sam htio svoje dijete, ali ona nije htjela. U bolnici je bio dostatan samo njen potpis. Mene nitko nije pitao ni slušao moje mišljenje. Ja patim zbog izgubljenog očinstva. Što je sa mnom?’. ‘Ja nju više ne mogu gledati. Ona je ubila naše dijete’, to nam često kažu muškarci. Zbog tih muškaraca organizirali smo program ‘Iscjeljenje očeva srca’.

Počeli su nama u inicijativi govoriti, ‘Vi ste samo vatrogasci. Vi pomažete samo kad se netko nađe već u problemu. A što je s prevencijom, s edukacijom?’. Pa smo organizirali program za mlade ‘Prava ljubav čeka’. Kroz seminare i svjedočanstvo ljudi koji su živjeli predbračnu čistoću pa svjedoče blagoslove u svom braku ili nisu živjeli predbračnu čistoću, pa im je sad žao. Zbog širenja naših aktivnosti, trebali smo prostor u kojem bismo ih mogli provoditi. Božjom Providnošću, Centar za život otvorili smo u Splitu 2020., u okrilju samostana Služavki Malog Isusa, u srcu Splita, u Varošu.

Otkad postoji Centar, uključuje nam se još više volontera. Naš apostolat je još opipljiviji, još više žena nam svakodnevno dolazi u Centar na razgovor. Dolaze po utjehu i utočište, žene koje su učinile namjerni pobačaj. A sve više žena koje su imale spontani pobačaj kažu: ‘Nas nitko ne razumije. Kažu nam: ‘Dobro, mlada si, imat ćeš još djece’. Ali, ja trpim, ja sam izgubila dijete. Ja osjećam da mi nije dozvoljeno odtugovati za mojim djetetom’. Surađujemo s udrugom Betlehem, pomažemo tim majkama da dostojanstveno pokopaju svoje dijete koje su izgubile spontanim pobačajem. U grobnicama za nerođene ta djeca mogu biti dostojno pokopana.

Grobnica za nerođenu djecu Šibenik / Foto: Ines Grbić

Djecu od početka učimo vrijednosti ljudskog života. Dolaze nam svećenici u Centar za život, sve je bolja suradnja laika i klera. Jednom tjedno muškarci mole za život. Upoznali su se na mjestu bdijenja, a sada jedanput tjedno mole u Centru za život u Splitu i pomažu oko trudnica. Naš prostor je natopljen molitvom, to nam je jako važno. Studentice medicine puno surađuju s nama. U Centru za život često slavimo rođendane djece čije su majke odustale od pobačaja. Nama je nepojmljivo da te majke nemaju nikoga da bi proslavili rođendan djeteta. Stručnjaci, psiholozi, umjetnici, pravnici, sve profesije mogu činiti zajedno i dobro došle su. Trebaju zajedno djelovati kako bi pomogli majci da se odluči za život.

Svatko od nas trebao bi biti dio te priče. Duhovno posvojenje nerođene djece, devet mjeseci moliti za određeno dijete. Gospodin ga poznaje, dati mu ime. Molitvom svoje talente i struku ugraditi u taj vrijedni apostolat za život. I ono malo što date, vrati vam se stostruko!

Foto: Pexels

Otkad sam u ovom apostolatu, duhovno sam primila puno više nego na bilo kojoj duhovnoj obnovi, duhovnim vježbama ili bilo kojem obliku molitve. Jer kada molite za život, dobivate život još veći, u izobilju“, poručuje Marija Šošić.

Udruga Hrvatska za život jako puno radi da se širi kultura života. Organiziraju međunarodne konferencije. Upravo će se jedna održati 13. i 14. svibnja u Zagrebu, na kojoj će domaći i inozemni govornici svjedočiti kako zaustaviti pobačaj. U svijetu je dosad održano 9 207 molitvenih kampanja za nerođeni život a u inicijativu 40 dana za život uključeno je milijun volontera.

Ovo svjedočanstvo Šošić je iznijela 2. svibnja u Sjemeništu Zmajević u Zadru u sklopu 19. Festivala znanosti čija je tema bila Život. Događaj su organizirali studenti Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.