Budući da danas zajedno s cijelom Crkvom slavimo Nedjelju Dobroga Pastira – koja se obilježava i slavi kao Svjetski dan molitve za svećenička i redovnička zvanja, i ja vas kao svećenik želim potaknuti da uz sve svoje osobne nakane koje ste donijeli sa sobom na ovo slavlje svete euharistije kao pojedinci i zajednica prodorno i zauzeto molite ponajprije za svećenička i redovnička zvanja. Molitva na tu nakanu obveza je, rekao bih, svakog vjernika jer Gospodin to s pravom očekuje od svakog člana svoje Crkve.Vjerujem da smo svi svjesni kako su nam svećenici, redovnici i redovnice uvelike potrebni da bi živio Božji narod – Crkva. Zamislimo da njih nema – kakve bi bile naše mise, naše svetkovine, Božići i Uskrsi; tko bi nas ispovijedao i predvodio misna slavlja? Tko bi bio naš suputnik i pratitelj od krštenja pa sve do ukopa? Najposlije, tko bi nam uopće govorio o pravome smislu života, ukazivao da postoji Bog i njegov spasenjski plan sa svakim čovjekom?

Boraveći na zemlji (a to vidimo čitajući Novi zavjet), Isus nije izričito naznačio mnogo nakana za koje se trebamo moliti nebeskom Ocu. Jedna od najvažnijih i najpotrebnijih koje nalaže jest molitva za duhovna zvanja: Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju (Mt 9,38).

Ali uz molitvu, vjernici se uvijek trebaju truditi da stvore takvo ozračje koje će omogućavati rast i razvoj svećeničkog zvanja, koji će omogućavati da svećenik bude svećenik, pastir povjerenog mu stada.

Stoga Crkva snažno i glasno zahtijeva neprestanu molitvu za zvanja. Ne zato da bi Bog po našim molitvama bivao više svemoguć, nego zato da svaki vjernik spozna i uoči važnost i potrebu, smisao i cilj svećeničkog i redovničkog poziva te da budemo oni koji će molitvama pratiti i osnaživati one koji su odlučili poći u sjemenište ili samostan.

Još više – jer lakše je postati, a teže ostati – da budemo oni koji će molitvama pratiti one koji su već zaređeni da što bolje izvrše svoje svećeničko poslanje pastira, učitelja i propovjednika. Ali uz molitvu, vjernici se uvijek trebaju truditi da stvore takvo ozračje koje će omogućavati rast i razvoj svećeničkog zvanja, koji će omogućavati da svećenik bude svećenik, pastir povjerenog mu stada.

Zašto je to važno? Zato što se nerijetko događa da i naše katoličke obitelji prema svećenicima i redovnicima zauzimaju gotovo neprijateljski stav, a smatraju se članovima Crkve. Što se sve ne govori u obiteljima i susretima krštenih osoba, u kućama, na ulici, javnim i radnim mjestima, školi, kafićima, što se sve ružno ne piše po novinama i drugim medijima… Koliko nerazumijevanja, prijezira i čak osuda? Kako se onda u takvu ozračju može dogoditi da se netko odluči za svećeništvo i u tome još ustraje… Kako se u takvu ozračju može očekivati da će župnik biti pravi, dobar župnik? Gdje su župljani hladnog srca i župnik će imati hladno srce!

Mnogi svećenici i biskupi tom su njihovom gestom bili tako dirnuti da su zasuzili.

Sjećam se susreta hrvatske katoličke mladeži koji je jedne godine održan u pulskoj Areni. Kad je započela sveta misa, svećenici su zajedno s biskupima u procesiji ulazili u Arenu. Iako se pjevala ulazna pjesma, kako misa i inače započinje, mladi su tom prigodom, pri ulasku svećenika, snažno i jednodušno skandirali: „Mi vas volimo!“ Mnogi svećenici i biskupi tom su njihovom gestom bili tako dirnuti da su zasuzili.

Mi svećenici, da bismo bili svećenici, trebamo ljude koji nas vole i poštuju, trebamo vas župljane koji molite za nas. Za koga bismo se mi odlučili zarediti da ne vjerujemo kako ima dobrih župljana koji nas žele i trebaju kao svećenike; kakva bi smisla imalo prihvatiti biskupovu odluka da odemo iz jednog mjesta u drugo ako nismo duboko uvjereni da oni vjernici kojima dolazimo, župljani s kojima živimo, trebaju i vole svoga svećenika, župnika, koji je jednakom ljubavlju pozvan ljubiti svoje župljane.

Neka ne prođe dan bez molitve za nas i otklonite svaku prigodu gdje se ružno govori o svećenicima.

Upamtimo: ako od svojih svećenika želimo da budu oni koji nas obnavljaju u radosti kršćanstva, onda znajmo to pokazati i molitvom i riječima i konkretnim pristupom. Volite svoje svećenike, jer oni vole vas, i to svjedoče svojih životnim izborom, ako hoćete i svojim žrtvama. Neka ne prođe dan bez molitve za nas i otklonite svaku prigodu gdje se ružno govori o svećenicima. To je početak prave kršćanske obnove koju onda imate pravo očekivati i od nas – svojih svećenika. doc. dr. Tomislav Ćurić.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.